vatikan.va hbk.hr PMD

Ja svoju Crkvu volim  

Objavljeno | 1.10.2018.

Piše vlč. Antun Štefan

Krštenjem u rijeci Jordanu započeo je život „Isusa odrasloga“, početak njegova javnog života. Međutim postoje i drugi počeci u njegovu životu, drugačiji, i mlađi i stariji.
Da ne idem predaleko, prisjetimo se Marijina 'da', pa Betlehema i prikazanja. Tu je i njegov Egipat, o kojem ništa ne znamo. Sve su to njegovi počeci. A ono što je tajanstveno jest odgovor na pitanje: Što je s onime između toga? Evanđelje je još opisalo Isusa tinejdžera. I poslije ništa. Sve do krštenja. Ništa. Apsolutna šutnja. Isus je, jednostavno, nestao s pozornice. O gotovo tridesetak godina ništa. Onda dolazi krštenje i tri godine intenzivna hodanja Palestinom – čineći dobro svakomu, služeći Ocu i ljudima.
Istina, ono što je zapisano dovoljno je da vjerujemo i da imamo život vječni (Iv 20, 31), no sveti apostol Ivan prije toga će napisati da „ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale“ (Iv 21, 25). Postoje dakle još neispisane Isusove knjige. Knjige naših života!
Svatko od nas je ta nedovršena Isusova knjiga. Mogli bismo ju još nazvati neispričana i nepročitana priča! I tako – knjiga do knjige, biblioteka, tijelo Kristovo, živa Crkva!
Mala Terezija, zaštitnica misija, prelijepo je govorila o njoj: „Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo sastavljeno od različitih udova, da joj onda ne nedostaje najpotrebniji i najplemenitiji od svih udova: shvatila sam da Crkva ima srce i da to srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve, te kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv!”
Ja još uvijek vjerujem u takvu – jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu! Ja joj vjerujem, jer ja svoju Crkvu, jednostavno – volim!
 



Povratak