vatikan.va hbk.hr PMD

Najljepše je đačko doba  

Objavljeno | 4.9.2017.

Piše vlč. Antun Štefan
 
Poslovica veli da je u životu od kolijevke pa do groba najljepše – đačko doba. Doba je to kada nemamo mnogo briga osim redovito pohađati školu i truditi se postizati što bolje ocjene. Bezbrižno i lijepo. Doba je to kada imamo najviše vremena za druženje s prijateljima i zabavu.

Kada bi barem uvijek ostali djeca, bilo bi to sjajno. Ali, godina za godinom, odrastamo – i nestane bezbrižnosti. Tako je i u crkvenom životu – počinjemo kukati! Vidimo katastrofe na sve strane. A ništa nam ne fali. Imamo vrhunska rodilišta i bolnice, vrtiće i školske zgrade, besplatne udžbenike i bilježnice, prehranu za djecu, osigurane stipendije, i radnih mjesta toliko da nema dovoljan broj radnika. A turistička sezona nikad bolja. A tek crkve? Uređene izvana i iznutra, podno grijanje i klima, ozvučenje. Sjemeništa i bogoslovije – super. A opet na kraju ipak zaključujemo da je stanje teško i da neće biti dobro ako se ovako nastavi. Tvrdimo kako nema djece, kako su nam crkve prazne, i nema duhovnih zvanja. U čemu je onda problem?
Nedostaju nam zahvalnost i optimizam, tj. gledanje života očima djece. Isus nam je rekao da postanemo kao djeca, zato jer djeca opažaju stvari koje su nama odraslima nezanimljive i nevrijedne, npr. male pukotine na okviru prozora, kukce koji pužu po parketu, igru sunčevih zraka na zidu i tome slično.
Nezahvalna i umorna duša je najgore što nam se može dogoditi. To je životna situacija kada nam je sve ono što nam je u djetinjstvu bilo novo i neobično, postalo ‘već viđeno’, kada je naš svijet pretvoren u ‘poznato mjesto’, i više nas ne iznenađuje i ne raduje.
Kako inače drugačije shvatiti tvrdnju da nema djece. Ima djece, ima. Bogu hvala. Naravno, ako čekamo peto koje će zaslužiti da ga svečano krstimo, ono prvo, pa drugo, pa treće i četvrto, se sigurno moraju osjećati ''kao da ih nema''. Ali svako od njih vrijedi blagoslova i zahvalnosti. I nemojmo čekati peto da to učinimo, radujmo se najprije prvom!
Kažemo da nema vjernika. Ima vjernika, ali vjernika kojima komfor naših crkava za sada ne predstavlja izazov. To su vjernici koje sigurno susrećemo na krštenjima njihove djece, unučadi, susjeda i kumova, na pričesti, firmi, vjenčanju, na sprovodima. Imamo vjernike, tko kaže da ih nema. Čak i one koji još nisu ni kršteni. Imamo i duhovnih zvanja. Zar su Božja zvanja brojevi? Bog ima pravo zvati koga i koliko hoće. Na daru se samo zahvaljuje. A toga nam najviše nedostaje, i zato smo nezadovoljni i razočarani. U misijama ima i djece, i duhovnih zvanja i prepunih crkvi, jer su misionari najprije zahvalni za malo, pa zato i dobivaju puno. Jer ako ne znamo poštivati malo, nitko nam neće povjeriti ni veliko, kaže nam Isus. Budimo zahvalni i volimo ono što imamo.


Povratak