Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Ne drži ga mjesto  

Objavljeno | 8.11.2019.

Piše vlč. Antun Štefan
Unatoč godina molitvenog života i iskrenih napora da živimo za Boga, primjećujemo da još uvijek imamo puno pogrešaka, i osobnih i crkvenih, i da nam ne ide onako kako bi trebalo i kako bismo htjeli. Nije sve bajno i tako će uvijek biti. No ne smijemo gubiti optimizam. U prispodobi o žitu i kukolju, sjećate se, Isus mirno kaže: „Neka rastu zajedno.“ Neka rastu… Bog ima svoje vrijeme i svoje načine. Njemu se nikuda ne žuri. On je život. On nam vjeruje. Papa Franjo običava reći da je vrijeme važnije od prostora, da trebamo dugoročne procese, a ne biti opsjednuti neposrednim rezultatima (usp. EG, 222 – 225).

Kad nam očekivanje trenutačnih rezultata postane norma, u nama se stvara nemir zbog toga što „još uvijek nismo uspjeli“. Čovječe, polako, korak po korak. Ne zaboravljajmo da smo na putu. Vrjednujmo svakodnevno. Evangelizacija, o kojoj toliko govorimo, nije nešto svemirsko, već svakodnevno hodanje s Gospodinom Isusom. To nije nimalo teško. Sjetimo se svetog Franje, koji je bio „Božji skitnica“. Takvi su naši misionari, a takvi moramo i mi biti. A „hitnost“ evangelizacije, o kojoj stalno govorimo, postoji još od vremena kad je Isus hodao Palestinom. Svi su ga htjeli vidjeti i dodirnuti. Eto u čemu je hitnost. Ne radi se o programima i zadatcima, nego o želji da ga vidimo i susretnemo. Isusa! To što svijet i mi u tome još uvijek nismo uspjeli, ne treba nam biti kamen spoticanja, već izazov. Vjetar uvijek puše, ali nas i vodi u sigurnu luku. Sveti Šarbel, monah iz Libanona, jednom je rekao: „Orač se ne zaustavlja pred kamenjem da bi imao izgovor da obustavi oranje.“ Pa neka bude kamenja, uvijek će ga biti. Ne će nas valjda kamenje spriječiti da susretnemo Isusa? Kamenje će uvijek biti samo kamenje, a Isus je Bog. Neodoljiv. Nezamjenjiv. Jedinstven.


Povratak