Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Previše je riječi, a premalo tišine  

Objavljeno | 7.1.2014.

Piše: vlč. Antun Štefan

Sveti je otac Franjo nedavno rekao da životu s Bogom više priliči tišina. Pri Navještenju, na Marijino pitanje anđelu na koji će način postati majkom, anđeo joj odgovara: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti.” (Lk 1, 35) Ta se sjena u našem životu naziva tišinom. Bog nam daje milost da ju zavolimo i čuvamo od javnosti. On se uvijek skrbio o otajstvu i skrivao ga, detalje svojega odnosa s čovjekom ljubomorno je čuvao kao tajnu i nije ju želio prepustiti publicitetu.

“Kada se otajstvo samoreklamira u javnosti, onda nije kršćansko, nije od Boga, nego je privid otajstva” – kaže nam Sveti Otac. Ono što se dogodilo kod Navještenja između Gospe i Boga ostalo je njihova tajna. Ostalo je skriveno.
Takav mora biti i naš odnos s Bogom. U njemu mora postojati tišina, tajna, jer ako je nema, naš kršćanski život gubi na vrijednosti, nestaje. “Otajstvo našega odnosa s Bogom, našega hoda, našega spasenja, ne smije se izlagati vjetrometini; ne smije se iznositi u javnost. Šutnja ga štiti” – kaže Sveti Otac.
Zar vam se ne čini da o vjeri, a posebno o vjerskom ponašanju, previše pričamo. Zbog, kako kažemo, dužnosti da informiramo, često upadamo u samoreklamu i tako tajnu odnosa između Boga i nas činimo nevjerodostojnom. I u svemu tome često zaboravljamo da trebamo živjeti po onoj evanđeoskoj “da desnica ne zna što radi ljevica”. Propovijedati Riječ je, istina, naša sveta dužnost, ali postaje nevjerodostojna ako od nje činimo samoreklamu.
Naši misionari ne propovijedaju o svojim uspjesima, o svojim pothvatima, o metodama ili o programima i nemaju potrebu za samoisticanjem. Ne propovijedaju sebe, nego Isusa. On im je najveće i jedino blago. Njegova riječ izgovorena u tišini mijenja lice zemlje.


Povratak