Piše vlč. Antun Štefan

Kao temu za posljednji uvodnik u ovoj kalendarskoj godini izabrao sam nešto neobično. Pisat ću o opasnosti od „evanđelja blagostanja“. O toj opasnosti govorili su afrički biskupi na nedavnoj Sinodi o mladima u Rimu. Radi se o krivu shvaćanju vjere i misijske djelatnosti Crkve, odnosno sadržaja vjere i misija.
I papa Franjo već je u nekoliko navrata upozorio na „teologiju blagostanja“, ustvrdivši da njezini pristaše nemaju „sućuti prema siromašnima“ i njihovu nevolju vide kao znak Božje odbačenosti.
Riječ je dakle o tzv. „nauku“ koji tvrdi da su zdravlje i novac posljedica Božje naklonosti prema čovjeku te da čovjeku koji poštuje Božji zakon sve uspijeva u materijalnom smislu.
 

Piše vlč. Antun Štefan

Krštenjem u rijeci Jordanu započeo je život „Isusa odrasloga“, početak njegova javnog života. Međutim postoje i drugi počeci u njegovu životu, drugačiji, i mlađi i stariji.
Da ne idem predaleko, prisjetimo se Marijina 'da', pa Betlehema i prikazanja. Tu je i njegov Egipat, o kojem ništa ne znamo. Sve su to njegovi počeci. A ono što je tajanstveno jest odgovor na pitanje: Što je s onime između toga? Evanđelje je još opisalo Isusa tinejdžera. I poslije ništa. Sve do krštenja. Ništa. Apsolutna šutnja. Isus je, jednostavno, nestao s pozornice. O gotovo tridesetak godina ništa. Onda dolazi krštenje i tri godine intenzivna hodanja Palestinom – čineći dobro svakomu, služeći Ocu i ljudima.
 

Piše vlč. Antun Štefan

Genoveva je spasila Pariz, Martin je podijelio svoj kaput, Vinko Paulski je zbrinjavao zanemarenu djecu. Svatko na svoj način i u svoje vrijeme. Oni su naši svetci. Tko to još nije tražio od svete Rite da mu pomogne izliječiti prijatelja ili bolesno dijete, od sv. Terezije od Djeteta Isusa da pronađe posao ili da položi ispit, svetu Tereziju iz Avile, koja je znala ući u veliku intimu s Gospodinom, da nas pouči kako imati isto iskustvo, svetog Pavla za hrabrost i smjelost, jer je bio nevjerojatan misionar!?
A što moliti naše svete misionare!? I naši su misionari sveti ljudi koji su sebe potpuno predali Bogu i ljudima i koji pokazuju da u životu nisu bitni ni čast ni uspjeh, već samo ljubav i služenje drugima. Oni su stavili evanđelje na prvo mjesto u svojem životu. Zato se njima trebamo moliti da nas zagovaraju. I premda i dalje imaju mane i grijehe, oni žive u velikoj milosti božjoj, puni predanja i zanosa. Moliti se njima znači moliti se onomu kojega strastveno vole. Bog dozvoljava da nam oni budu pristupačniji od njega samoga jer su njegovi najbolji prijatelji.
Molimo se za njihovu zaštitu, pomoć, podršku, razlučivanje u životu, ljubav za Boga, za Crkvu, za ljude. Molimo za njihovu jednostavnost, veliku slobodu i radost. Molimo ih da imamo hrabrost za sijanje, a ne za „pastoral čuvanja“ (papa Franjo). Molimo ih za milost da budemo spremni zaprljati ruke da bismo oslobodili povjereni nam narod i vodili ga putem svjetla. Sveti naši misionari i misionarke, molite za nas!