Piše vlč. Antun Štefan
 
Vjerujem da ste čuli za različite Dane otvorenih vrata. Nedavno sam i sam sudjelovao na jednom takvom događaju. Radi se o danima kada omogućujemo drugima da s nama provedu određeno vrijeme, da otkriju gdje i kako živimo i da uđu u našu zajedničku tajnu.
Nama kršćanima o vratima govore i evanđeoski izvještaji o Isusovom uskrsnuću, ali ne o otvorenim, nego o zatvorenim vratima. Ova je činjenica vrlo važna za život u Kristu. Uskrsli Isus je k apostolima, koji su se, prestrašeni, skrivali, ušao kroz zatvorena vrata dvorane u kojoj su se nalazili. Dakle, susret Uskrsloga sa svojima događa se iza zatvorenih vrata. Najprije im je rekao: ''Mir vama! Ne bojte se!'', zatim im je pokazao svoje rane, tumačio im Pisma i potom ih poslao propovijedati.

Piše vlč. Antun Štefan
 
Krajem veljače i početkom ožujka ravnatelji Papinskih misijskih djela iz (nad)biskupija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj imaju godišnje skupštine, svaki u svojoj zemlji. Susreti su to na kojima se daju izvješća o stanju misija u pojedinim (nad)biskupijama. Treba reći da je stanje uglavnom zadovoljavajuće, ali i priznati da bi se moglo daleko, daleko bolje. Negdje ide brže i više, drugdje sporije i manje. Bogu hvala na svemu i na svakome! Sva izvješća, i pastoralna i financijska, dobivaju naši (nad)biskupi i ravnatelji, a mi iz nacionalnih uprava šaljemo ih u Rim, u Kongregaciju za evangelizaciju naroda, čiji su dio i Papinska misijska djela. Radosni smo i zahvalni Bogu i ljudima za najmanje pozitivne pomake kad su u pitanju misije, i duhovne i materijalne.

Piše vlč. Antun Štefan
 
U crkvama na Staru godinu naši župnici čitaju svojim vjernicima tzv. statistike. Većina od njih na kraju zaključi da je i prošle godine bilo više umrlih, a manje rođenih, krštenih, firmanih, vjenčanih itd. Opći zaključak je da su perspektive katastrofalne. Crno nam se piše! Uz velike blagdane, u porukama, poslanicama i propovijedima svih vrsta neprestance se izražava zabrinutost zbog toga što nam društvo stari, što nam mladi odlaze, a sela i gradovi ostaju prazni. Kažu – još malo i svi ćemo nestati. Već znaju i koje će to godine biti! Rješenje se traži u otvaranju novih radnih mjesta. Usred svih tih apokaliptičkih statistika, dok govorimo o tzv. budućnosti, koju, na svu sreću, samo Bog zna, između ostaloga, govorimo i o našim starima, našim roditeljima, djedovima i bakama, kojima nesvjesno poručujemo da ih je stvarno previše – da su krivi što su živi.