Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Bl. Giovanni Battista Mazzucconi  

Objavljeno | 4.5.2016.

Piše vlč. Odilon Singbo

Giovanni Battista Albino (Ivan Krstitelj Albin) Mazzucconi rođen je 1826. u Rancio di Leccu, u Milanskoj nadbiskupiji, od oca Giacoma i majke Anne Marije Scuri. Bio je deveto od dvanaestero djece svojih roditelja, od kojih su tri svećenika i četiri redovnice. Rektor njegove srednje škole o njemu svjedoči slijedeće: „Vidio sam kako ide na svoju prvu svetu pričest; od tog trenutka vidio sam u njemu jednog anđela svaki put kad se pojavi preda mnom.“

U proljeću 1840. ulazi u biskupijsko sjemenište. Pohađao je filozofiju u bogosloviji u Monzi od 1844. do 1846., a teologiju u bogosloviji u Milanu od 1846. do 1850. Rektor bogoslovije o njemu reče: „On je blag, ponizan, skroman; zapažen je po svojoj sposobnosti u studiju, kako književnom, tako i znanstvenom, i ima dosta naglašen crkveni duh.“ Čitajući s posebnim zanimanjem izvještaje o progonstvima kršćana u Kini i u Tonkinu, osjećao je kako se u njemu rađa misijsko zvanje, koje se, uostalom, „podudara s najdubljom čežnjom njegova srca“. Za svećenika je zaređen 25. svibnja 1850. Tijekom duhovnih vježbi za ređenje, zatražio je da bude među prvim studentima misijskog instituta koji se tek osnovao u Milanu po želji pape Pija IX. Tako je postao jedan od suosnivača Papinskog instituta za inozemne misije (PIME). Dao je velik doprinos oko ostvarenja pravila i statuta tog instituta, stvarao razne i snažne skupine za molitvu za misionare. Kao bogoslov, imao je temeljnu želju da se izbori za raj pod svaku cijenu. No sada ta njegova želja poprima misijsku boju i dinamiku; predaje se duboku sjedinjenju s Kristom. To sjedinjenje pripremalo ga je za prihvaćanje patnji i križa njegova Učitelja. Pisao je: „Blago onomu danu kad će mi biti dano da mnogo trpim za tako svet i pobožan razlog kao što je evangelizacija, ali još blaženiji onaj dan kad ću biti smatran dostojnim proliti svoju krv za evangelizaciju i susresti smrt usred muka.“
Sa šestoricom subraće 16. ožujka 1852., otišao je u misiju u Melaneziju i Mikroneziju, u Oceaniju. Ta misija je dodijeljena novomu institutu. Nakon sedam mjeseci velika i naporna putovanja, apostolski prefekt Paul Reina i Giovanni stigli su na otok Rook, a ostali na otok Woodlark. Giovanni je bolovao od teških groznica, s komplikacijama koje su se pokazale na njegovu izranjenu tijelu. Sve je to podnosio sa strpljenjem i mirnoćom duše. I moralno je patio zbog velika otpora tih naroda prema prihvaćanju evanđelja. Njegova je poruka otvorena osuda njihova ponašanja, koja su uključivala i ubijanje djece; odatle njihova mržnja prema njemu, unatoč velikoj ljubavi i revnosti za spašavanje te djece. Bio je iscrpljen nakon dvije godine i u siječnju 1855. otac Paul Reina dopušta mu da ode na odmor u Sydney. Iste godine 16. kolovoza brodom se pridružio svojoj subraći na Woodlarku i bio im velika podrška, jer su i oni već bili umorni i iscrpljeni zbog bolesti i gladi. Nalazili su se u opasnim okolnostima, jer su domorodci planirali sve ih pobiti. Tada su napustili otok, ostavivši pismo ocu Mazzucconiju. Kad su došli u Sydney, otac Giovanni je već otišao četiri dana ranije. U rujnu 1855., dok je prilazio otoku, dočekala ga je skupina od 48 ljudi podijeljenih u osam čamaca. Pokazali su se miroljubivima, kao da su mu htjeli pomoći. No jedan je ušao na brod i, praveći se kao da želi pružiti ocu Giovanniju ruku, izvadio skrivenu sjekiru i jednim ga potezom ubio. Otac Giovanni nije još navršio ni trideset godina. Svi koji su bili na tomu brodu bili su ubijeni, a brod potpuno uništen. Sav taj zločinački nered otkriven je tek osam mjeseci kasnije. Papa Ivan Pavao II. proglasio je oca Mazzucconija blaženim u Godini otkupljenja, 19. veljače 1984.
Promatrajući takav život oca Mazzucconija, možemo zaključiti da Gospodin neprestano budi u svojem narodu ljude koji odlučno idu za Učiteljem, ne bojeći se cijene koju trebaju platiti uime evanđelja. Gledano ljudski, život misionara koji su završili mučeničkom smrću, može izgledati uzaludan. No njihovo djelo, uvjerenje i spremnost na smrt zbog širenja radosne vijesti, uvijek daje plod u vrijeme kada Gospodar žetve smatra prigodnim i spasonosnim za pojedince i narode. Molitva za misijska zvanja postaje jasan poziv, jer se takva zvanja rađaju ili prije ili tijekom formacije u bogosloviji, kao što je slučaj kod oca Mazzucconija. Trajnost njegove želje da živi i umre za evangelizaciju pokazuje da je jasno shvatio Učiteljeve riječi: “Nije učenik nad učiteljem…“ (Mt 10,24); „Ako su mene progonili i vas će progoniti…“ (Iv 15,20). To su riječi koje ne daju nijednomu Kristovu učeniku sigurnost kakvu nudi ovaj svijet, ali nikada ne obeshrabre one koji znaju komu su povjerovali!



Povratak