vatikan.va hbk.hr PMD

Blaženi Jan (Ivan) Beyzym, prijatelj gubavaca  

Objavljeno | 9.3.2017.

Poljak Jan Beyzym rođen je 15. svibnja 1850. u Bejzimima, mjestu koje se danas nalazi u Ukrajini. Nakon gimnazije u Kijivu ulazi u isusovački novicijat u Staroj Wieśi 10. prosinca 1872. Filozofski i teološki studij završio je u Krakovu, gdje je 26. srpnja 1881. zaređen za svećenika. Njegova prva služba bila je u školama u gradovima Ternopilju i Hirovu.

Tijekom sedamnaest godina bio je odgajatelj, a u njemu je rasla velika želja da služi gubavcima. S dopuštenjem isusovačkoga generalnog poglavara o. Luisa Martína, u dobi od 48 godina odlazi 1898. u Madagaskar, s velikom željom da surađuje s isusovcima koji su ondje djelovali. Njegovo prvo misijsko mjesto bilo je Ambahivoraka, kod Antananariva. Tamo je našao više od 150 gubavaca, koji su živjeli u vrlo nehumanim uvjetima, bez krova nad glavom, hrane, njege, posjeta. Stoga su mnogi umirali od gladi, a ne od same bolesti. Pred takvim prizorom otac Ivan gorko plače, ali se odmah primio posla. To je bio težak početak. Više puta se srušio, ali je uvijek znao reći da je molitva jedini način da izdrži. Hranio je i njegovao bolesnike i tako je primijetio da se počeo smanjivati broj umrlih. Oduševljeni zbog njegova uspjeha s njima, mnogi su gubavci svojevoljno tražili krštenje. Za zahtjevno služenje gubavcima bila su mu potrebna financijska sredstva. Dobivao je pomoć iz Poljske, Njemačke i Austrije, gdje se proširio glas o njegovu misijskom djelovanju. Stavio je svoje pouzdanje u Božju providnost, koja je uvijek bila na djelu. Želio je da bolesnici koji su odbačeni i prezreni ponovno postanu svjesni svojeg dostojanstva, kao ljudi stvoreni na Božju sliku baš kao i ostali, zdravi ljudi.
Nakon četiri godine u Ambahivoraki kupio je zemljište i sagradio bolnicu sa 150 kreveta u Marani, blizu Fianarantsoe. Bolnicu je posvetio Gospi Čenstohovskoj. Dana 16. kolovoza 1911. bolnica je službeno otvorena.
Otac Ivan crpio je snagu za svoje djelovanje upravo u svakodnevnoj euharistiji i molitvi, iako je pred njim redovito bio golem posao. I tijekom svakodnevnih obveza provodio je planirano vrijeme u molitvi, a usto je povjerio svoju službu u molitve karmelićanima. Tijekom 14 godina djelovanja nalazio je utjehu u činjenici da nijedan od njegovih gubavaca nije umro bez svetih sakramenata. Neposredno prije smrti zamolio je subrata isusovca koji se brinuo o njemu da ide tražiti oproštenje od gubavaca za sve one trenutke kad je svojim ponašanjem možda ražalostio koga od njih i pokazao nerazumijevanje prema njihovim bolima. Kad su to gubavci čuli, gotovo svi su počeli plakati, jer su shvatili da im odlazi prijatelj. U Marani je 2. listopada 1912. predao svoj duh Gospodinu. Na tom mjestu počivaju njegovi zemni ostatci, koji uživaju veliko štovanja mještana.
Dana 18. kolovoza 2002. godine papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Krakovu. Otac Ivan Beyzym ostavlja nam primjer predana sluge Kristova, koji, unatoč teškim situacijama koje je imao pred sobom, nije izgubio nadu da će se Bog po njemu i u tim gubavcima proslaviti. Njegova poniznost poziv je svima nama da služimo svakom čovjeku, osobito onima u potrebi, s uvjerenjem da služimo samom Gospodinu. Mnogi su ljudi zbog raznih bolesti postali ovomu svijetu nevažni i gotovo "nevidljivi". Upravo nas život oca Ivana poziva da učinimo takve ljude vidljivima i da vratimo njihovo nepovrjedivo dostojanstvo. Blaženi oče Ivane, zagovaraj nas!
 


Povratak