vatikan.va hbk.hr PMD

Sedam hrabrih mučenica za Crkvu u Kini  

Objavljeno | 1.11.2018.

Piše vlč. Odilon Singbo

Postoje misionari koji sami nose breme svojega misijskog djelovanja, a postoje i oni drugi, koji nose to breme u zajedništvu i zajedničkom radu. Povijest misionara i misionarki Crkve poznaje razne oblike misijskog djelovanja. U toj povijesti neizbježno je spomenuti sedam hrabrih misionarka koje su doživjele mučeništvo zbog svoje vjere u Krista. Riječ je o redovnicama koje su dale svoj život kao sjeme za rast radosne vijesti u Kini. Jučer, kao i danas, velik je broj onih koji nose otvorenost prema Bogu, raspoloženje za nadahnuće Duha Svetoga, svakodnevni angažman u služenju drugima, istinsku ljubav itd. Život i zajednička sudbina tih sedam misionarki može nam pomoći ojačati naše nastojanje oko življenja vjere u služenju Crkvi.
 

Kratak povijesni pregled daje sljedeću sliku. Godine 1898. mons. Francisco Fogolla, biskup koadjutor Shanxija (Kina), došao je u Rim sa željom da jedna zajednica sestara misionarki dođe u njegovu misiju. U toj misiji raste zajednica novih kršćana, kojima treba pomoć u razumijevanju svoje vjere. Posebno se osjećala odsutnost žena u toj misiji, koje bi na svojstven način pokazale Božje milosrdno lice, otajstvo Božje ljubavi. Zbog svega rečenoga mons. Fogolla susreće se sa sestrom Marijom od Kristove Muke, tadašnjom poglavaricom i utemeljiteljicom nove Družbe sestara franjevki misionarki od Marije, koje su po svojoj naravi misionarska zajednica. Razlog njihova osnivanja bio je donijeti radosnu vijest spasenja dalekim i nepoznatim zemljama. Biskup je iznio svoje potrebe: organizirati bolnicu za bolesnike, kojih je mnogo, sagraditi centar za primanje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, odgovarajuću odgojnu ustanovu, raditi na promociji žena i na njihovu obrazovanju, na higijeni, prehrani i sl., te ih na taj način osvijestiti o njihovu dostojanstvu i o dostojanstvu rada, odgajati za vjeru, molitvu, liturgijsko pjevanje itd. Riječ je o konkretnim i važnim stvarima, bez kojih zajednice ni pojedinci ne mogu funkcionirati. Dakako da prije svega treba naučiti domaći jezik, zbog komunikacije i zajedništva s domaćim stanovništvom.  
Sve djeluje dosta nemogućom misijom, jer je put do Shanxija dug, opasan i pun pustolovina. Marija od Kristove Muke pozorno je saslušala biskupa i osjećala je da je Bog htio poslati redovnice onamo. Nakon duga razmišljanja poslala je pozitivan odgovor na tu molbu i prihvatila izazov. Među sestrama je tražila one koje su spremne. Malo-pomalo se oformila skupina sestara raznih nacionalnosti, kao što ta zajednica nastoji svaki put kada šalje u misije.
Nakon duga putovanja, uz puno rizika i poteškoća, sedam sestara stiglo je u Tiyuan-fu 4. svibnja 1899. Čim su stigle, preuzele su brigu o dvjestotinjak djevojčica u odgojnom domu, o jednoj skupini posvećenih laikinja, i o dispanzeru, u iščekivanju ostvarenja projekta gradnje bolnice. Strpljivo i s kreativnošću, polako su prihvatile novi mentalitet, ušle u njihove složene običaje, radeći sve s ljubavlju, da bi im poboljšale životne uvjete. Godinu dana nakon dolaska, točnije 4. svibnja 1900., misija je procvala. Međutim malo zatim započeo je val nasilja protiv kršćanskih zajednica i misionara.
Prijetnje su postale sve očitije i nasilje sve jasnije. 27. lipnja situacija se pogoršala, a biskupi su, zbog zabrinutosti, savjetovali redovnicama da nose kinesku odjeću i pokušaju se spasiti. No sestre su zamolile da im ne priječe umrijeti za Krista ako je to njegova volja. U Bogu su uvijek nalazile svoju snagu i hrabrost za svjedočenje evanđelja. 5. srpnja biskupi, redovnici, bogoslovi i laici, zajedno s redovnicama, bili su zatvoreni. Veoma dobro su znali da je smrt blizu. Ostali su smireni, živeći svoju vjeru u želji da njihov život bude dar i sjeme budućih kršćana. 9. srpnja oko 16 sati vukli su ih po ulicama grada sve do suda, gdje su ponižavani. Zadnje koje su „pale“ bile su časne sestre, koje su se prije mučeničke smrti još jednom zagrlile i zapjevale Tebe Boga hvalimo.
24. studenoga 1946. papa Pio XII. proglasio ih je blaženima, a 1. listopada 2000. papa Ivan Pavao II. proglasio ih je svetima. Njihova imena su: s. Marie-Hermine od Isusa, 34 godina, iz Francuske; s. Maria della Pace, 25 godina iz Italije; s. Maria Chiara, 28 godina, iz Italije; s. Marie de Sainte Nathalie, 36 godina, iz Francuske; s. Marie de Saint Just, 34 godine, iz Francuske, s. Marie Adolphine, 34 godine, iz Nizozemske; s. Maria Amandina, 28 godina, iz Belgije.
 


Povratak