Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Simon Mpecke (1906. – 1975.), misionar bosih nogu  

Objavljeno | 27.12.2019.

Simon Mpecke rođen je godine 1906. u Log Batombéu, u Kamerunu. Osam godina kasnije krenuo je u katoličku osnovnu školu u Édéi. Misiju u Édéi otvorila su braća palotinci za vrijeme njemačke kolonizacije zemlje.
Krstio ga je 14. kolovoza 1918. misionar o. Louis Chevrat. Sutradan, na Veliku Gospu, primio je prvu svetu pričest. Postat će pomoćni učitelj i poučavati po različitim područnim školama, a godine 1920. postaje učitelj u katoličkoj osnovnoj školi u Édéi. Ondje je 1921. izrazio prvi put želju da postane svećenikom. U malo sjemenište u Yaoundéu ulazi 8. kolovoza 1924., a potom, nakon što je otvoreno veliko sjemenište, nastavlja studij filozofije i teologije u Mvolyéu. Po svjedočanstvu svojih odgajatelja, bio je izvrstan u obavljanju svojih dužnosti, ozbiljan, pobožan i dobroćudan.
Za svećenika je zaređen 8. prosinca 1935., zajedno s još sedmoricom svojih kolega. Bili su to prvi svećenici Kamerunci. Nakon ređenja imenovan je na službu župnog vikara u Misiji Ngovayang, gdje se posebno protivio praksi tradicionalnih religija. Godine 1947. imenovan je na službu u Župu New-Bell, u Douali, gdje je sljedeće godine postao i župnikom. Župi je udahnuo novi polet razvijajući različite laičke organizacije i udruge, a osobito Katoličku akciju i Marijinu legiju.
Tih se godina u njegovu župu doselila i redovnička zajednica Isusova mala braća, koju je osnovao 1933. u Alžiru o. René Voillaume, čijoj se duhovnosti pridružuje i Simon.  Kad je 21. travnja 1957. papa Pio XII. izdao encikliku Fidei donum, Simon Mpecke odlučio je staviti se na raspolaganje i otići na sjever Kameruna kao misionar. U veljači 1959., na molbu biskupa Plumeya, vlč. Simon došao je u Tokombéré. Ondje je stupio u kontakt s ljudima iz plemena Kirdi i osnovao misijsku postaju. Na takav način postao je prvi svećenik misionar fidei donum u Kamerunu. Osnivanje katoličke misije u Tokombéréu bilo je za Simona vrlo zahtjevno misijsko iskustvo. Ljudi su ga na početku doživljavali kao opasnost, jer nije pripadao njihovu plemenu, no s vremenom se to promijenilo. Njegova vjera i prijateljstvo s Isusom davale su mu spoznaju da samo ljubav može spasiti čovjeka od grijeha i neznanja, od bijede, od etničke diskriminacije, od tiranije i straha. Za njega je sve to počinjalo u školi.
Odlučio je školovati ljude ''kod njih'', u ''domaćoj školi'', ''pod krošnjom drveta''; otvorenoj za sve. Izgradit će i Školu svetog Josipa u Tokombéréu, a nešto kasnije u Bzeskawéu, u Rindriméu i u Bakauu. Osnovao je i internat za dječake i za djevojčice, koji su vodile časne sestre služavke Marijine. Bio je to njegov način borbe za dostojanstvo čovjeka.
Zbog njegove dobrote narod mu je dao nadimak Baba, što znači 'otac, patrijarh, mudrac, vođa'. Svi su ga zvali tim imenom, i muškarci i žene, i mladi i djeca, Kirdi i muslimani. Svi. U Tokombéréu Baba Simon ostvario je ono što je Bog obećao Abrahamu: izlazak i poslanje koje je rodilo narod. Njegova briga za permanentan dijalog s voditeljima tradicionalnih religija učinila ga je proročkim prethodnikom međureligijskog dijaloga, koji je naglasio Drugi vatikanski sabor. Često je putovao tražeći pomoć za Kirde, posebno za studente. S Kirdima je dijelio siromaštvo i borio se protiv bijede. Njegova evangelizacija bila je prožeta molitvom, ljubavlju za Crkvu i poštovanjem prema tradiciji.
Njegova misijska teologija nalazi svoj izvor u iskustvu koje se živjelo, usred ljudi koje namjeravao posvetiti. Baba Simon mnogo se više bavio praksom, a teoretiziranje je prepustio drugima. Umro je 13. kolovoza 1975. u Édéi, a pokopan je u Tokombéréu. Tijekom posjeta Kamerunu u ožujku 2009. godine papa Benedikt XVI. nazvao ga je uzorom života za svećenike. U tijeku je proces za njegovu beatifikaciju.


Povratak