Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Sv. Ivan Teofan Vénard, anđeoski mučenik  

Objavljeno | 1.6.2016.

Piše vlč. Odilon Singbo

Ivan Teofan rođen je 21. studenoga 1829. godine i isti je dan kršten. Kao dječak pomagao je ocu na imanju i posebno čuvao stoku u Saint-Loup-sur-Thouetu te čitao vijesti o širenju vjere po svijetu. To ga je posebno obradovalo i potaklo da uđe u Kongregaciju za inozemne misije u Parizu. Kao mladi svećenik otišao je u Vijetnam, gdje je djelovao osam godina. Ubijen je u 31. godini života. Unatoč okrutnim postupcima koje je doživio od svojih mučitelja nikada nije izgubio vedrinu i hrabrost. Rado je ponavljao: „Treba hrabrosti u životu, živjela radost!“

Tko je zapravo Ivan Teofan? Kad su ga nosili na krštenje, vjerojatno nisu slutili da nose jednoga od budućih misijskih velikana. Rastao je okružen obiteljskom ljubavlju, u društvu svoje starije sestre i dvojice mlađe braće. Sadržaj njegova odrastanja bio je škola, crkva, polje gdje je čuvao domaće životinje na paši. S devet godina, dok je u polju čitao vijest o životu i smrti Jeana Charlesa Cornaya, kojemu su odrubili glavu u Tonkinu 20. rujna 1837. godine, Teofan je rekao: „I ja isto želim ići u Tonkin! I ja želim umrijeti kao mučenik!“ Valja napomenuti da njegov život i odnos prema duhovnim sadržajima pokazuje kako je važan odgoj djece u duhu vjere i života svetaca. Čitanje tih duhovnih štiva oblikovalo je njegov život, ali i njegovo životno opredjeljenje za Krista i njegovu Crkvu. Godine 1841. napustio je obiteljski dom radi odlaska u srednju školu u Doué-la-Fontaine. Isticao se marljivošću i intelektualnim sposobnostima, ostajući vjeran Gospodinu. Vjera mu je pomogla podnijeti ranu majčinu smrt. Melanie, njegova starija sestra, koju je uvijek smatrao svojim anđelom čuvarom, preuzela je odgoj braće nakon majčine smrti. S 18 godina rekao je Melanie da želi postati svećenik. Godinu dana studirao je filozofiju u sjemeništu u Montmorillonu, a zatim je stupio u bogosloviju u Poitiers, koja ga je posebno oduševila i o kojoj piše: „To je raj na zemlji.“ Tamo je prvi put sudjelovao na ređenju. Za njega je to bio „nebeski, a ne zemaljski događaj”. U pismima je postupno pripremao svoje najbliže na odluku o odlaska u misije, jer je znao da će ih ta vijest duboko pogoditi. „Zar nije točno da pristajete od svega srca predati me Bogu, predati me bez pridržaja, potpuno predati svog Teofana?” pisao je u jednom pismu svojoj sestri. Nakon što je Ivan otišao u bogosloviju za inozemne misije, njegov otac izjavljuje: „Izgubio sam najljepšu laticu svoje ruže.“
U bogosloviji u Parizu proveo je 18 mjeseci. Zaređen je za svećenika 13. srpnja 1852. Poglavari su ga poslali u misije u Kinu. Iz Francuske je otišao 16. rujna 1852. godine i stigao u misiju 19. ožujka 1853. Putovao je sa svojim prijateljem Theurelom. Slijedio je najteži trenutak njegova života zbog velike vrućine, učenja kineskog jezika za koji piše: „Spopada me napast da pomislim da je ovaj jezik i njegova slova izmislio đavao kako bi zakomplicirao njegovo učenje misionarima.“ Kasnije je otišao u Tonkin, vijetnamsku zemlju u kojoj je vladao užasan progon kršćana. Unatoč tomu osjećao se kao kod kuće, lakše je učio vijetnamski jezik. Teofan je sve svoje snage i sposobnosti uložio u širenje evanđelja. Progonstvo je postalo sve žešće. Vjernici i pastiri su se morali skrivati po raznim skloništima. Progonitelji su ga otkrili 30. studenog 1860. i odveli u Hanoi. Ispitivao ga je sam potkralj i dao je naredbu da ga se stavi u kavez od bambusa. Tijekom ispitivanja ostavio je dobar dojam, tako da je mogao svaki dan izići iz kaveza i kratko se prošetati po dvorištu. Unatoč svemu vojnici i čuvari pokazali su posebno poštovanje prema njemu dok je čekao carevu konačnu odluku. Konačno 2. veljače 1861. primio je vijest da je odlučeno da mu se odrubi glavu, što je i učinjeno. Sklopljenih ruku, s pogledom prema nebu, pjevao je Veliča. Zatim se svezan okrenuo prema izvršiteljima naredbe i mirno im poklonio oproštajni osmjeh. Pokopan je u Dong-Triju. S obzirom na to da je puno pisao mnogim ljudima, posebno svojoj obitelji, objava njegovih pisama mnoge je obradovala. Sv. Terezija od Djeteta Isusa tvrdila je da se prepoznala u njima: „To su moje misli, moja je duša slična njegovoj.“ Terezija ga je učinila svojim omiljenim „anđeoskim mučenikom“ i držala ga za svetca. Kad je bila na samrti, zamolila je da joj se daju njegove relikvije, da joj bude na pomoć.
Ivan Teofan je proglašen svetim 19. lipnja 1988. godine, zajedno sa 117 vijetnamskih mučenika. Neka nam misli toga misijskog velikana budu poticaji na putu rasta u vjeri: „Mi smo cvijeće zasađeno na zemlji… Nastojmo se svidjeti svemogućem Gospodinu i Učitelju po mirisu ili sjaju koji nam je darovan.“

 


Povratak