Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Sveti Jacques Berthieu, prvomučenik Madagaskara (1838. – 1896.)  

Objavljeno | 5.10.2020.

Na Svjetski dan misija, 21. listopada 2012., uoči svečane euharistije na Trgu sv. Petra u Vatikanu papa Benedikt XVI. proglasio je sedam novih svetaca Katoličke crkve. To su Jacques Berthieu (1838. – 1896.), Pedro Calungsod (1654. – 1672.), Giovanni Battista Piamarta (1841. – 1913.), Maria Carmen Salles y Barangueras (1848. – 1911.), Marianne Cope (1838. – 1918.), Kateri Tekakwitha (1656. – 1680.) i Anna Schäffer (1882. – 1925.).

Jakov Berhtieu rođen je 27. studenoga 1838. u središnjoj Francuskoj, u okolici Montlogisa, Polminhac, u Auvergneu. Kršten je na sam dan rođenja. Seljačka obitelj iz koje je potekao bila je duboko prožeta kršćanskim načelima. Prvi je odgoj primio u kući, a zatim je pošao u seosku osnovnu školu. Svršivši ju, njegov su odgoj preuzela školska braća u d'Aurillacu. U dobi od 15 godina, s očevim dopuštenjem, stupio je u malo sjemenište u Pléauxu. Nije bio briljantan đak, ali je ipak sretno svršio gimnaziju te stupio u veliko sjemenište u Saint-Flouru, gdje je 23. svibnja 1863. zaređen za svećenika. Njegov ga je biskup imenovao kapelanom u obližnjoj župi Roannes-Saint-Mary. Ondje je mlad kapelan tijekom devet godina ustrajao u revnu i uspješnu apostolskom radu. Stekao je simpatije svih župljana, a za to je vrijeme u njemu pomalo dozrijevalo misijsko, odnosno redovničko zvanje.
Ostavivši svoju biskupiju, roditelje i prijatelje, stupio je u novicijat Družbe Isusove u gradu Pauu. Bilo mu je tada 35 godina, dok ostali novaci nisu imali ni dvadeset. Već sljedeće godine bio je premješten na teologiju u Vals, kod le Puya, da bi ondje obnovio, osvježio i produbio teološki studij. S oduševljenjem je slušao predavanja velika apostola Srca Isusova oca Ramiéra te se i sam zanio za pobožnost Srcu Isusovu i za Apostolat molitve. Ožaren vatrom Srca Isusova, odlučio je poći u misije. O. Berthieu ukrcao se 26. rujna 1875. u Marseilleu i krenuo put daleka Madagaskara. Teško mu se bilo oprostiti od domovine, a još više od majke, ali on je tu žrtvu prihvatio jer je želio biti misionar.
Najprije je poslan na otok Sv. Mariju. Ondje je naišao na poteškoće u učenju domaćeg jezika jer mu pamćenje nije bilo baš osobito, ali je nastavio svoj misionarski rad te je pošao u grad Tamatave, a zatim i u glavni grad Tananarive. Naposljetku mu je kao polje rada dodijeljena pokrajina Betsiléo. Rat godine 1883. donio je njemu i ostalim misionarima mnogo nevolja. U nešto smirenijim prilikama o. Berthieu djelovao je kao župnik u d'Ambositri. Njegova posljednja postaja bio je d'Anjozorofadö. Nastojao se približiti svim ljudima baveći se socijalnim radom i poučavanjem. Prema svemu što je smatrao važnim za pastvu nije nikada ostao ravnodušan, a naročitu brigu vodio je za bolesnike i gubavce. Doista je svima postao sve. Svi su mu govorili da je dobar, a njegovo je misijsko područje smatrano najperspektivnijim.
Opet je došlo do rata i o. Berthieu je pomagao svima. Pripadnici plemena Menalambe uhvatili su ga, zlostavljali, ranili u glavu te odveli u šumu. Ne znajući kako bi se riješili svojeg zatočenika, neki su mu predložili da si spasi život, ali uz uvjet da više neće naviještati evanđelje. Njegov je odgovor bio dostojan odgovora prvih mučenika kršćanstva: „Radije izabirem smrt.“ Bio je dokrajčen toljagama. Kao Krist Gospodin te kao sv. Stjepan prvomučenik i o. Berthieu je naglas i raširenih ruku molio za svoje ubojice. Bio je ubijen 8. lipnja 1896.
U svojoj propovijedi tijekom kanonizacije papa je, govoreći o sv. Jakovu Berthieu, zaželio „da život ovog evangelizatora bude ohrabrenje i uzor svećenicima, da bi poput njega bili Božji ljudi“. „Neka njegov primjer pomogne mnogobrojnim kršćanima koji su danas progonjeni zbog vjere! Neka njegov zagovor, u ovoj godini vjere, donese plodove za Madagaskar i za cijeli afrički kontinent.“
Neka nam Duh Sveti pomogne staviti u praksu izbore Jacquesa Berthieua: njegovu strast prema zahtjevnim misijama, koje su ga odvele prema drugim zemljama, drugim jezicima i drugim kulturama; njegovu osobnu privrženost Gospodinu, koju je pokazivao u molitvi; njegov pastoralni zanos, koji je bio istovremeno i bratska ljubav prema vjernicima koji su mu bili povjereni i predanost da ih povede prema vrhuncima Kristova puta; i konačno, njegov život kao dar, izbor koji je živio svaki dan do svoje smrti, koja ga je konačno suobličila Kristu!
 


Povratak