Piše vlč. Antun Štefan

Mislim da ćete se složiti s ovom temom jer je ona duboko misijska. Pričat ću vam o vremenu kad su nas učili vjerovati u ideale. Naši hrabri misionari i misionarke koji žive daleko od sjaja ovoga svijeta, uvijek vjerni, ponizni, sretni i radosni, jer vole Boga i ljude, upravo su takvi – ljudi ideala.

Piše vlč. Antun Štefan

Kao temu za posljednji uvodnik u ovoj kalendarskoj godini izabrao sam nešto neobično. Pisat ću o opasnosti od „evanđelja blagostanja“. O toj opasnosti govorili su afrički biskupi na nedavnoj Sinodi o mladima u Rimu. Radi se o krivu shvaćanju vjere i misijske djelatnosti Crkve, odnosno sadržaja vjere i misija.
I papa Franjo već je u nekoliko navrata upozorio na „teologiju blagostanja“, ustvrdivši da njezini pristaše nemaju „sućuti prema siromašnima“ i njihovu nevolju vide kao znak Božje odbačenosti.
Riječ je dakle o tzv. „nauku“ koji tvrdi da su zdravlje i novac posljedica Božje naklonosti prema čovjeku te da čovjeku koji poštuje Božji zakon sve uspijeva u materijalnom smislu.
 

Piše vlč. Antun Štefan

Krštenjem u rijeci Jordanu započeo je život „Isusa odrasloga“, početak njegova javnog života. Međutim postoje i drugi počeci u njegovu životu, drugačiji, i mlađi i stariji.
Da ne idem predaleko, prisjetimo se Marijina 'da', pa Betlehema i prikazanja. Tu je i njegov Egipat, o kojem ništa ne znamo. Sve su to njegovi počeci. A ono što je tajanstveno jest odgovor na pitanje: Što je s onime između toga? Evanđelje je još opisalo Isusa tinejdžera. I poslije ništa. Sve do krštenja. Ništa. Apsolutna šutnja. Isus je, jednostavno, nestao s pozornice. O gotovo tridesetak godina ništa. Onda dolazi krštenje i tri godine intenzivna hodanja Palestinom – čineći dobro svakomu, služeći Ocu i ljudima.