vatikan.va hbk.hr PMD

Na tragu nove evangelizacije  

Misijska duhovnost obnavlja revnost

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Nemoguće je govoriti o misijskoj djelatnosti Crkve bez poznavanja dokumenta Ad gentes (1965.), kao i Evangelii nuntiandi (1975.), koji podsjeća cijelu Crkvu na njezino misijsko poslanje, a onda i Redemptoris missio (1990.), koji govori o „o trajnoj  valjanosti misijskog poslanja“  ili, još preciznije, o hitnosti misijskog djelovanja. Nakon postsaborskog oduševljenja i zaleta primjećuje se određeni umor i uspavanost, pa se govori o „zvonu na uzbunu“ ili „pozivu“, pa čak i „kriku“, čija bi jeka trebala razbuditi kršćane iz „misijske uspavanosti“ i potaknuti ih na obnovljenu revnost u naviještanju kraljevstva Božjega (usp. Jelenić, 1991.). Valjanost i hitnost naviještanja radosne vijesti kao posljednje zapovijedi koju je Gospodin Isus ostavio svojim učenicima poslije uskrsnuća, a prije uzašašća na nebo, označavaju trajno stanje za svakog kršćanina, koje se ne mijenja zbog društvenih promjena u svijetu ili osobnih okolnosti života. Važno je osvijestiti si osobnu ulogu u naviještanju i brizi za spas duša. Naime misijsko djelovanje točan je pokazatelj naše vjere u Krista i njegovu ljubav prema nama (usp. RM 11). Plod tog navještaja jest kraljevstvo Božje, koje je u uskoj vezi s osobom Isusa Krista. Ono zahtijeva preobrazbu ljudskih odnosa i ostvaruje se postupno, a njegova je narav zajedništvo svih ljudi među sobom i s Bogom (usp. RM 15). Odraz naše vjere otkriva se u spremnosti za misijsko djelovanje i brigu oko kraljevstva Božjega ondje kamo smo poslani, kako u osobnom životu, tako i profesionalnome. Iako smo duboko svjesni te istine, to nam nimalo ne pojednostavljuje življenje misijskog poziva, jer nismo skloni darivanju, a vjera se učvršćuje darujući.

Objavljeno | 11.6.2018.

Pročitaj više


Nada – odgovor na krizu

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Kršćani trebaju naviještati, trebaju živjeti na drugačiji način u odnosu na suvremene trendove u društvu, trebaju živjeti u punini svoj poziv navjestitelja i širitelja Radosne vijesti, trebaju postati svjedoci i graditelji boljeg svijeta. Svijeta koji je u službi čovjeka i njegova autentična dostojanstva. Dostojanstva koje se poštuje u svim dijelovima svijeta i u svim dimenzijama suvremenog društva. Ta uloga svakog kršćanina proizlazi iz pologa vjere, tj. skupa svih božanskih istina koje su nam objavljene radi našega spasenja.

Objavljeno | 11.5.2018.

Pročitaj više


Zrela vjera – znak za sva vremena

 Piše dr. sc. Snježana Mališa

Dokument Drugoga vatikanskog sabora Gaudium et spes donosi: „Crkva, naime, treba učiniti prisutnim i takoreći vidljivim Boga Oca i njegova utjelovljenog Sina time što se pod vodstvom Duha Svetoga neprekidno obnavlja i čisti. To se postiže ponajprije svjedočenjem žive i zrele vjere, to jest vjere koja je tako odgojena da može jasno proniknuti teškoće te ih prevladati: Divno svjedočanstvo takve vjere davali su i daju mnogobrojni mučenici. Ta vjera mora očitovati svoju plodnost time što prožimlje sav život vjernika, pa i profani, te što ih pokreće na pravdu i ljubav, posebno prema siromašnima.“ (GS, 21) Čini se da je ključno za razumijevanje i istinsko življenje poslanja kršćana zrela vjera, koja je odgajana da može i zna prevladati sve poteškoća i spremna je na mučeništvo. Govor o mučeništvu ne odnosi se samo na spremnost da se izgubi život za Krista, nego i na svakodnevno autentično življenje odnosa s Bogom, koji prožima sve trenutke, a napose na spremnost da se usred patnje i nevolje navijesti: „U tebe se uzdam Gospodine!“ Takva snaga vjere stavlja pred nas pitanje može li se odgajati za ljudsku i kršćansku zrelost ako znamo da je put zrelosti uvijek put osobnog prihvaćanja patnje i boli? Ako je patnja i bol temeljna sastavnica kršćanstva, kako se odgaja za zrelo življenje vjere? Kako se odgaja za mučeništvo u vremenu u kojem se neprekidno sve mijenja i nastoji ukloniti ili sakriti svaki oblik boli i patnje iz obzora suvremenog čovjeka?

Objavljeno | 12.4.2018.

Pročitaj više


Povratak