Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Božićna evangelizacija - stara i uvijek nova!  

Objavljeno | 5.12.2016.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Češće se propovjednicima i slušateljima o blagdanima i svetkovinama, pa i o Božiću, postavlja pitanje ima li nešto što već nismo rekli ili čuli te ne će li sve izgledati pukim ponavljanjem. I dok nam Crkva u posljednje vrijeme uporno govori o potrebi nova govora, nove evangelizacije, pitamo se kako to činiti u vrijeme svojevrsnoga zasićenja, štoviše i odbijanja od mnogih ljudi. Međutim, ako malo bolje pogledamo, pogotovo u razgovoru s dijelom kršćana, uvjeravamo se da nisu kadri „centrirati“, a to znači usredotočiti se na ono bitno, misleći da sve već znaju. I odatle dolazi pomanjkanje prava radovanja ili, ako i postoji, ono je površinsko i kratkoročno.

1. Lijepa, ali nedostatna božićna idila
Uvijek, pa i danas, postojala je težnja za svetkovinom u kojoj bi čovjek mogao doživjeti nešto izvanredno lijepo, u prvom redu osjećaj ljudskog bratstva, malo bogatijeg stola i radovanja. Radi se o svima nama, i mladima i starima. U taj je kontekst na neki način upalo i svetkovanje Božića, i to već odavno. Makar nas to ponekad i smetalo, već se krajem studenoga kreće u uređivanje izloga, kićenje ulica i trgova, s ponudom raznih artikala koji imaju kakve-takve veze s blagdanom. A kad on stigne, na Božić, već nam sve postaje velikom monotonijom.
Dakako, valja priznati da u tome ima i nečega još ljepšega i ljudskijega, a to je pomisao o većem okupljanju, pa makar i duže putovali, u kojem se događa novo zbližavanje obitelji i prijatelja, pa i drugih. Kako se svemu tomu ne veseliti, jer ipak čovjeka počinju obuzimati neki lijepi osjećaji? Kako se ne radovati očekivanim darovima, čestitanju i boljim ručcima, ako je ikako moguće? Dakako, pritom se ponekad malo vodi računa o onima kojima to predstavlja vrijeme razočaranja, jer ne mogu ići ukorak s drugima što se tiče neke potrošnje, a da se i ne govori o nemogućnostima obiteljskoga i susjedskog zbližavanja, jer smo se „zacementirali“ u našim otuđenjima.
I tako se događa da se pravo ne provesele ne samo oni siromašni i jedni od drugih zbog čega udaljeni, već i oni kojima će to biti tek kratkotrajan „životni bljesak“, a potom će sve biti „po starome“, dakle i kršćani kod kojih sve ostane na površini, bez uočavanja istinskog smisla božićevanja. Je li moguće da nam je tako teško odmaknuti se od starih uzoraka slavlja Božića, u smislu da se iznovice ne uočavaju novi naglasci, a time i istinska radost, da je Božićem Bog postao „Bog s nama – Emanuel“ te da nismo prepušteni samima sebi u tegljenju često prazne torbe ovog života?
Ne želeći obezvrijediti sve lijepe običaje o kojima je bilo riječi, a pogotovo ne božićne jaslice, okićene borove, čestitanja i dr., ipak se pitamo je li moguć pomak u osvješćivanju dubljeg značenja Božića, jer ne može se živjeti samo od običaja i kratkoročnih utješnih momenata.
 
2. Prema sržnijim božićnim porukama
Dobro je ponoviti, jače se prisjetiti onoga već poznatoga, ali i uočiti ono temeljito i bitnije. Ovdje bih istaknuo samo dvije misli, možda za koga i novije.
a) U prvom redu Božić je poruka nade i spasenja. A to nam upravo treba u ovom sve beznadnijemu svijetu. Zar nije lijepo i utješno čuti da se sâm Bog umiješao u našu povijest, u naš zapleteni život? Rečeno našim digitalnim rječnikom, to nije učinio na „daljinski“ način, samo po nekoj anđeoskoj poruci da nas voli, već je vidljivo u Isusu postao dijete, čovjek, prihvatio našu krhkost i slabost, jednostavno rečeno – podmetnuo leđa da nas povede prema novim ishodima. Upravo je to nešto za što se čovjek može uhvatiti. Ali treba povjerovati, što inače nije uvijek lako.
Isusovo rođenje je Božji dokaz da smo njegovi miljenici, što su zapjevali anđeli nad betlehemskom špiljom kad se Isus rodio, utvrđujući u toj vjeri sve, od neukih pastira do veoma mudrih ljudi s dalekog istoka, koje će slutnja o nekome novom kralju mira i spasa pokrenuti na dug put, a uskoro i veliko mnoštvo ljudi, sve do danas. Dakle prihvatio je biti čovjek, htio je biti jedan od nas, doživjeti što znači biti čovjek koji se rađa, živi i umire, koji se nada i nešto hoće. Otad je naš svijet i njegov svijet, naša povijest i njegova, naša muka biti čovjek i njegova. Tako naša povijest postaje događanje spasenja, očovječenja, ispunjenja istinskih želja da uspijemo, u znaku okrenutosti prema vječnosti.
b) Druga velika novost, koja će neke možda iznenaditi, jer ćemo se odmaknuti od božićne „idile“, jest u tome da u Betlehemu vidimo Isusa kao Krista Gospodina, što znači Spasitelja. Zanimljivo je da anđeli pastirima proglašuju istu poruku, to jest da je rođen Spasitelj, koju su izrekli i apostoli, svjedoci Kristova uskrsnuća. Rođenje Isusovo je prigoda da vidimo kako od malena djeteta, od ponizna i slabašna ovozemnog položaja, idemo prema Isusovu proslavljenom stanju, u koje je on ušao uskrsnućem. Uvijek i svugdje u prvom je planu proslavljeni Isus, i zato se počeo slaviti najprije Uskrs, a tek poslije Božić, da bi se pokazalo kako se to dogodilo da je Bog ušao u našu povijest kao dijete, kao čovjek, što je proživio i kako je došao do proslave. A to je upravo naš put, jer svakodnevno doživljavamo siromaštvo, nedostatnost i nesposobnost, zapravo malenost, što znade dovesti i do bezvoljnosti i očaja. Ali Isusovo rođenje ukazuje na buduću proslavu, bûdi i nadu u pobjedu i dovršenje. Takva vjera daje smisao i našim božićnim običajima i čestitanjima, kojima kao da govorimo „sretan ti Božić“ (slično kao i Nova godina), drugim riječima, „sretno živio i ušao u puninu života“, što je upravo osiguralo Isusovo uskrsnuće, a to je pobjeda nad grijehom i svakim zlom.
 
3. Pitanja koja traže odgovor
Stoga je upitan uspješan Božić, mislimo na samo slavlje, ako ne postavimo barem neka pitanja:
– Veselim li se što je Bog u Isusu ušao jednom zauvijek u našu životnu ograničenost?
– Vidim li u Isusovu poniženju, u njegovoj malenosti, izloženoj svim ljudskim nedaćama, od bijega u Egipat do križa, put do proslave? Vjerujem li da, ako njega prihvatim, njemu se povjerim, put ni jednoga djeteta, kojemu se inače silno veselimo, moj put, ne završava u nekom ponoru, već u slavi?
– Vjerujem li da je rođenje Ljubavi (Isusa) u Betlehemu jamstvo da će se i naš svijet jednom roditi kao potpuni Božji svijet, ljudski rod kao Božji rod, čovjek, znači i ja, kao Božji čovjek?
– Jesu li i meni riječi anđela: „Evo vam znaka: naći ćete novorođeno dijete u jaslama...“, kao i pastirima, signal i orijentir da se krene na poklon Spasitelju, Kristu Gospodinu, a što se događa na svakoj misi?
– Hoću li se i ja, i moja obitelj, poput Marije i Josipa, naći na tom Isusovu putu, jer tko dohvati njegov „signal“ i spozna njegovu poruku, to jest primi Riječ Božju koja je Isus sam, taj ide prema sigurnu uspjehu? Ako je Bog svjetlo, i čovjek je – kao slika i odraz Božji – također svjetlo drugima koji ne vjeruju, poput svjetionika u mrkloj noći ovoga svijeta.
– Jesam li spreman, poput pastira i triju kraljeva, a pogotovo poput prvih Isusovih učenika, apostola, i danas razglašavati radosnu vijest da se jednom pojavila Božja milost, „spasiteljica svih ljudi“ (što ćemo čuti na ponoćki)? Jesam li spreman biti misionar te spasiteljske vijesti, makar doživio i odbijanje, poput Isusa?
 
Završna poruka
Poštovani čitatelji! U uvjerenju da prihvaćamo ovu najradosniju vijest i činjenicu za naš život, želim vam čestitati božićne blagdane i Novu godinu. U isto vrijeme ovime završavam trogodišnje „druženje“ s vama putem pisanja u misijskom listu Radosna vijest. Opraštam se s vama radostan ako sam barem malo pomogao da zajedno budemo uvjereniji i radosniji misionari Božje ljubavi. Uredništvu i svima vama zahvaljujem na povjerenju. Ako se pak tko bude htio vratiti na prijašnje članke, da bi ojačao svoju vjeru i misijsku svijest, u dinamiziranju života svoje župne zajednice, moleći i radeći na jačanju svijesti o potrebi prenošenja vjere do kraja svijeta, moći će ih, uz ostale, naći u posebnoj knjizi koju izdaje Nacionalna uprava Papinskih misijskih djela. Na kraju imam za vas trostruku poruku, na temelju riječi pape Franje: „Ne dopustimo da nam itko, ni slučajno, ne ukrade nadu, evanđelje i misionarsku snagu!“ To je jamstvo prave radosti!


Povratak