vatikan.va hbk.hr PMD

„Da možda i vi ne kanite otići?“ (Iv 6, 67)  

Objavljeno | 1.10.2018.

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Nakon Isusova naučavanja u sinagogi u Kafarnaumu o kruhu života mnogi slušatelji su zaključili da je to tvrda besjeda i da ju se ne može slušati. Nije li i danas tako kada želimo slijediti nauk Crkve i autentično naviještati? Uzmemo li primjer odnosa prema osobama u potrebi, nismo li odmah spremni da misijsko djelovanje promatramo ili poistovjetimo s volontiranjem? Pitanje koje nam se nameće vezano je uz razliku, ako je ima, jer će neki primijetiti da se radi o „istoj“ stvarnosti. Naime u oba se slučaja nastoji odgovoriti na potrebe siromašnih u dalekim zemljama ili onih oko nas. Svaki kršćanin zna da je Isus sažeo temelj kršćanskog života u zapovijedi ljubavi, koja glasi: „Ljubi, Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom  i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.“ (Mt 22, 34 – 40) Stoga je odnos prema bližnjima itekako dobar pokazatelj našeg odnosa s Bogom. Logično je da se i dinamika misijskog djelovanja ili volontiranja otkriva u toj istoj stvarnosti odnosa prema Bogu. Naime suvremeni čovjek vrlo brzo će se složiti da je važno pomagati i biti spreman odgovarati na potrebe siromašnih, ali… I nije li taj ali  trenutak kad smo i mi spremni staviti Krista po strani? To ali uključuje cijeli spektar uvjeta koji nemaju svoj korijen u odnosu s Bogom, nego u viziji dobročinitelja koji imaju savršene odgovore i načine rješavanja problema, neovisno o fizičkoj udaljenosti i realnu nepoznavanju uvjeta života ljudi u potrebi. Neovisno o realnoj zatvorenosti za Božje sudjelovanje, ali prevelikoj otvorenosti za vlastito.
Lako ćemo to prepoznati po mnoštvu naslova, fotografija i iskustava koja objašnjavaju „spašavanje“ drugih, pri čemu se isti žar za čovjeka i autentičnost ne prepoznaje u svakodnevnom životu. Tako angažiranje postaje i jest ostvarivo isključivo na drugim kontinentima, pri čemu će se uvjetovati kriterijima konkretnih projekata i jamstva uspjeha na određeni način, slanjem pomoći na pravo mjesto i davanjem sredstava u prave ruke. Ta potreba za pronalaženjem pravog mjesta, pravih ruku i pravih projekata otkriva motivaciju i cilj svakog djelovanja. Otkriva se jesmo li spremni služiti drugima, što svoj izvor i snagu ima u Bogu, ili smo spremni volontirati za druge jer smo osjetljivi na potrebe. Možemo raspravljati o načinu promišljanja stvarnosti djelovanja, jer je poznato iz psihologije da se osobe angažiraju iz različitih motiva. Ima onih koji su vođeni osobnim interesom, koji ne mora imati nužno negativni predznak, već ih pokreće udovoljavanje nekoj osobnoj potrebi. Neki drugi vođeni su očekivanjima prema svijetu i drugima. Neki zbog vrijednosti koju daju djelovanju i zadovoljstva kada nešto čine. Naravno, ima i mnoštvo onih koji se uopće ne angažiraju, iako žive u materijalnom izobilju. I nije nevažno razumjeti vlastite motive za volontiranjem ili misijskim djelovanjem, već i „količine“, zbog jasnoće životnog puta. Od trenutka kad se odlučimo angažirati trebali bismo biti pozorni na činjenicu da maksimalan ili minimalan angažman, kao i motiv angažmana, ovisi o odnosu s Bogom i posljedično sa zajednicom: obiteljskom, župnom i misijskom, kao i molitvenom.
 

 
  1. „Tko ne sabire sa mnom, rasipa”(Mt 12, 30)
 
Možda će se neki iznenaditi, ali sve polazi od našeg prepoznavanja ili neprepoznavanja Krista u patnjama drugih ljudi. Istinsko misijsko djelovanje jest u vjernu služenju Kristu, a to je nemoguće bez osobne molitve i aktivna angažmana u župnoj zajednici. Perspektiva našeg angažmana s osobama u potrebi ovisi o jasnoći životne zadaće da smo po krštenju svi pozvani na svetost ili preciznije: „Svi su, dakle, Kristovi vjernici pozvani i obvezani da idu putem svetosti i savršenstva vlastitoga staleža.“ (LG, 42) Nema svetosti bez molitve, niti savršenstva bez angažmana u zajednici. Očigledno je da takav životni put nužno iziskuje vodstvo, ali i zajednicu (bilo župnu, bilo misijsku) koja nas oblikuje i traži našu otvorenost i poučljivost, bez obzira na broj godina i životna zanimanja. Papa Benedikt XVI. istaknuo je potrebu „da svakoga, a osobito one koji su se odazvali božanskom pozivu da vjerno slijede Krista, osobno prati vodič pouzdan u doktrini i stručan u pitanjima Boga, vodič koji može pomoći ljudima da se čuvaju lagodnih oblika subjektivizma, stavljajući na raspolaganje vlastito znanje i iskustvo proživljeno u slijeđenju Krista“. „Riječ je o zasnivanju onoga istoga osobnog odnosa koji je Gospodin imao sa svojim učenicima, o posebnoj vezi kojom ih je naveo da, slijedeći njega, prigrle volju Očevu (Lk 22, 42), naime da prihvate križ.“ Prihvatiti križ znači dozvoliti da Bog upravlja našim djelovanjem, jer svaki oblik neprihvaćanja vodi u duhovnu zatvorenost, koja se očituje u distanciranju i nezainteresiranosti za potrebe bližnjih, pa čak i članova uže obitelji. Početak je to rasipanja osobnih darova i postupno udaljavanje od poslanja koje nam je Gospodin povjerio neovisno o okolnostima svakodnevnog života.
 
  1. Duhovno vodstvo preduvjet je misijskog djelovanja
 
Da ne bi došlo do nesporazuma, i misijsko djelovanje i volontiranje je potrebno, plemenito i dobro, ali samo ako su osobe koje se angažiraju poučljive i ponizne da je uvijek i jedino Krist u središtu svakog njihova djelovanja. Djelovanje bez liturgijskoga i sakramentnog života, koji se hrani osobnim susretom s Bogom, i ako nije u službi tog susreta, vrlo brzo postaje sterilno, ma kako sve ostalo bilo „pravo“. (Usp. Philippe, 2018.) Znamo da su poučljivost i poniznost odlike osoba koje nastoje izgrađivati i usmjeravati nutarnji život da bi što bolje upoznale, zavoljele i slijedile Krista.
Prema papi Ivanu Pavlu II., to je početak provođenja „pedagogije svetosti”, koja se odnosi na odgoj za molitvu, koja je duša kršćanskog života i uvjet za autentičnost pastoralnog djelovanja. Naime nemoguće je misijski djelovati bez duhovnog vodstva misijske zajednice kao temelja i puta da tješnje svjedočimo i živimo kršćanskim životom. Takav put usmjeravan je učenjem svetaca i duhovnih naučitelja Crkve, a znamo da je crkvena povijest prepuna svetih primjera. Ako u naše djelovanje, bilo misijsko, bilo volontiranje, nije uključeno duhovno vodstvo, koje vodi i oblikuje život u svjetlu volje Očeve i puta križa, teško da će ono biti više od trenutne humanitarne pomoći. Jasno da je svaka pomoć potrebna, ali je bitna razlika kad je pomoć bombon ili čokolada koja izmami osmijeh djeteta ili kad se radi o pomoći koja daje mogućnost za školovanje ili stvara uvjete za bolji život. Takav angažman za čovjeka, za svakog čovjeka, uvijek je nastavak cjelovita i zrela kršćanskog života uvijek i stalno. To nije trenutan bljesak egzotike, nakon čega se postaje „dobročinitelj u svijetu“, nego ponizan i poučljiv sluga trpećeg Krista, čije se naličje prepoznaje iz unutarnjeg odnosa s Bogom.
Zato nam je svima nužno duhovno vodstvo da bismo neprestano rasli u načinu i poimanju vlastitog angažmana kao odgovora na Božji plan za svoje živote. Duhovno vodstvo sredstvo je pomoću kojeg Duh Sveti vodi i osigurava pouku našim dušama, našoj zajednici, koja postaje i jest „za-jedno“ djelo ljubavi, koje prožima različite inicijative i potrebe svuda oko nas. Ukoliko naši projekti, ma kako sjajni i dobri bili, započinju i završavaju s nama, a ne prerastu u zajedništvo služenja, možemo biti sigurni da ne govorimo o misijskom djelu.    
 
 
 
 
 
 


Povratak