Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Bog da, Crkva - župna zajednica ne?!  

Objavljeno | 7.12.2015.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Već je odavno poznata krilatica dijela kršćana "Krist da, Crkva ne!", kao da bi to bile nepomirljive stvarnosti. Šteta je što nemalen broj katolika još uvijek Boga treba i pomoli mu se samo u nevolji, ali misli da mu pritom nije potrebna Crkva, odnosno kršćanska zajednica. Ipak, Božji su putevi često neshvatljivi, pa i njegovo "ušatorenje među nama", njegovo utjelovljenje u Kristu po ovoj i ovakvoj Crkvi, u konkretnoj župnoj zajednici, pa čak i s ovim i ovakvim vodstvom.
 

1. Božje djelo spašavanja po Crkvi
Vrijeme došašća i Božića posebno nam naglašava činjenicu Božjeg pohoda svojemu narodu. Istina, mnogima zvuči nevjerojatnom činjenica da je Bog htio postati čovjekom, zahvaljujući jednoj mladoj djevojci, Mariji u neznatnu Nazaretu, na Bliskom istoku. A isto tako teško shvaćaju da je Bog htio nastaviti svoje djelo spašavanja ljudi u Isusu Kristu upravo po zajednici ljudi koja je u isto vrijeme i sveta i grješna, kako će istaknuti Drugi vatikanski sabor.
Premda to ponekad nije lako, ipak se treba priučiti na činjenicu da od događaja utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, odnosno njegova uskrsnuća, Kristov vjernik ispovijeda vjeru i u Crkvu katoličku. Ona čuva, prenosi, aktualizira "sredstva spasenja", Božju riječ i sakramente, koji su znakovi Božje spasonosne prisutnosti i milosrdne ljubavi. Upravo je ta Crkva pozvana, a što je lijepo došlo do izražaja na Biskupskoj sinodi u Rimu, da bude "Božja kuća među ljudima", da više bude svjedok njegove ljubavi, osobito kada se radi o onima koji su ranjeniji, koji se osjećaju isključenijima, koji su često i nesvjesno završili u neregularnim bračnim vezama, pa misle da ih je i Bog odbacio. Naprotiv, umjesto ikakva osuđivanja, Crkva je dužna pokazati veću nježnost, veću skrb za sve, jer joj poslanje nije u prvom redu usmjereno na umišljene "pravednike", nego za zalutale i grješnike.
 
2. Moja župna zajednica – mjesto susretanja s Bogom
Makar ima i drugih duhovnih organizacija i udruga gdje se čovjek može lijepo osjećati i angažirati, po mnogočemu boljih od župne zajednice, kao što ima i raznih idola, koji mogu biti privlačniji i od samog Isusa, ipak moja župna zajednica ostaje i dalje jedinstvena po tomu što omogućuje susret sa živim Bogom. Makar i skromna seoska crkvica, ili ona koliba u misijskoj postaji, poput betlehemske špilje, negdje s malim brojem zaljubljenih u Krista, ona svjedoči i objavljuje ljubav Božju. Za to je potreban "skok vjere". Jer kako uz privlačnost mnogih drugih zabavnih mjesta i grupacija potirati za Crkvu, pogotovo kada se u kojoj župnoj zajednici ne nailazi na "svoje društvo", na mlade pune snage, na ljude dobrostojeće i ugledne, već tek na šačicu ljudi, možda samo baka i nešto dječice? Ali vjera nam kaže da i ta mala zajednica predstavlja znak nade za svijet, znak Božje prisutnosti. Blago onomu tko se ne smete, komu nije poniženje doći u to društvo i slušati nekad i skromna propovjednika, pogotovo ako se čini da govori uvijek isto.
Iz tih župnih zajednica, uza sve njihove ljudske mane, izrasli su mnogi dobri ljudi, čak i sveti. Sjetimo se naših očeva i majki, tolikih hrabrih ljudi koji su voljeli život i u najtežim prilikama. Izrasli su toliki svetci, makar nisu izgledali kao "nadljudi" ili "izvanzemaljci", štoviše smatrali su se grješnima, ali su imali u svijesti da se u okrilju Božje ljubavi može izdržati, postići spasenje. Sretni su oni Europljani, kao i naša braća u dalekim zemljama koji shvate da se upravo u okupljanju oko Krista u Crkvi može susreti živog Boga. Štoviše, njih ne će toliko smetati ni neke pogrješke crkvenih ljudi, štoviše oni će ih nekada i kritizirati, ali zbog toga ne će prestati dolaziti u crkvu, jer dobro znaju da je ondje glavni protagonist Duh Sveti, a službenici Crkve samo njegovi ponekad nedostojni suradnici. Dobro se prisjetiti naših obitelji, pa ćemo vidjeti kako bi to bilo da bismo zbog bilo kakva razloga "prijetili" da ćemo ju ostaviti. To nismo učinili jer poštujemo obitelj takvu kakva jest, radeći na tomu da bude bolja. I Krist je od prve skupine učenika, skromnih ali i kolebljivih, sumnjičavih, nekada i kukavica, učinio hrabre svjedoke i "novu obitelj", zajednicu spasenika. Jer Božja snaga očituje se najviše onda kad su ljudi slabi i grješni. To je radost koju kršćani imaju.
 
3. Župna zajednica – oaza Božjega milosrđa
Velik je događaj za kršćane, za cijelu Crkvu, što je papa Franjo o svetkovini Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije (8. prosinca) otvorio izvanredni jubilej milosrđa (Godinu Božjeg milosrđa). Preporučio bih čitateljima da, ako ikako mogu, uz pomoć svojih župnika, nabave njegovu bulu o tom pothvatu. Govoreći o Božjem milosrđu, koje je uvjet našega spasenja, te koje nam objavljuje otajstvo Presvetog Trojstva, kao posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret, kaže: "U našim župama, zajednicama, udruženjima i pokretima, ukratko, gdje god su kršćani, svatko mora naći oazu milosrđa."
Stoga, da bi naše župne zajednice bile na neki način privlačnije, osobito u odnosu na one koji su se distancirali, one moraju doživjeti pravu duhovnu obnovu, u prvom redu pokazati da se ondje čovjek može ne samo ugodnije osjećati nego bilo gdje drugdje, nego da se ondje može postići Božje milosrđe, toliko potrebno današnjemu ispaćenu čovjeku. Ako se i malen broj vjernika osjeti dotaknutijim Božjim milosrđem, ubrzo će se snaga njihova milosrdna svjedočanstva proširiti na druge.
Premda će biti prigode da o ovoj temi razmišljamo u dogledno vrijeme, već sad bih se usudio reći sebi i drugoj braći svećenicima i svim odgovornima u župnom pastoralu i inače da u našim crkvama više odzvanja glas o Božjoj dobroti i milosrđu. Dakako, taj glas bit će i poziv da odgovorimo na tu silnu Božju ljubav svojom odgovornošću, odnosno obraćenjem. Stoga danas, kad se čovjek zbog niza razloga, premda na momente izgledao samodostatnim, ipak osjeća krhak i slab, potreban pomoći, i svećenici bi nekada trebali "sniziti ton" u svojim propovijedima, a više hrabriti i poticati. Trebat će više strpljenja, kako prema djeci i mladima, tako i prema svima ostalima, imajući na pameti da je i sam Bog strpljiv s nama, svećenicima i cijelom Crkvom. U tom smislu, a što je papa Franjo naglasio i na Biskupskoj sinodi o obitelji u Rimu, evanđelje uvijek ostaje živi izvor vječne novìne, protivno onima koji bi ga htjeli okameniti ("indoktrinirati") u mrtvo stijenje za kamenovanje drugih, skrivajući se iza crkvenog nauka ili iza dobrih namjera, slični onima koji su sjedili na Mojsijevoj stolici i sudili.
Svima, ne samo službenicima Crkve, već i ostalim vjernicima, svakoj župnoj zajednici, postavlja se pitanje koliko će odsada biti življi znak Božje milosrdne prisutnosti u ovom i ovakvu svijetu. Danas je to tim potrebnije, kad se sve teže snalazimo u ovome našem i svjetskom metežu. Prošlih sam dana slučajno čuo jednu gospođu gdje govori kako je danas sve toliko uzdrmano, svašta se događa, tako da se njezina djeca nemaju snage boriti, drugim riječima počinju gubiti volju. Zar nije bilo nešto slično i u vrijeme Kristova rođenja? Koji nered, koja podijeljenost, kakva okupiranost od krutih zakona i stranaca, kao i mi danas od mnogobrojnih ideja, politika i udruga, čije nam namjere nisu pravo poznate, od ideologija i komercijalnih lanaca! A što bi tek mogla reći naša braća i sestre u dalekim misijskim zemljama, koji se iz dana u dan bore da prežive? Bog želi od svojih zajednica da bûde nadu, da budu svjedoci njegove suosjećajne i spasiteljske ljubavi.
Ako se želimo približiti Bogu koji spašava, zanemarujući pritom uključivanje u konkretnu župnu zajednicu, moći ćemo se prije ili kasnije uvjeriti da nešto s nama nije u redu. Božja je to volja, iskazana u Kristovu životu i slanju Duha Svetoga, da bude i ostane Bog u nama i s nama u konkretnim zajednicama. Makar to nekima zvučalo čudno, kršćanska vjera ne može biti prava ako se ne prihvati i zajedništvovanje u Crkvi, ako se ne vjeruje u Crkvu, kao Božje djelo, u konkretnoj biskupiji, odnosno župnoj zajednici. Jer vjera u Krista i vjera u Crkvu, u kojoj je Bog na djelu, dvije su strane jedne te iste vjere. Kakva li čuda u očima našim!
 


Povratak