Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Bog u svetom hramu ili narodu?  

Objavljeno | 6.11.2015.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Pretpostavljam da bi se ovaj naslov pokojemu čitatelju mogao činiti zbunjujućim. Naime, mnogi, koji su već "riješili pitanje" da Bog nije negdje "gore u nebesima" i dalek, na pitanje gdje je Bog odmah će odgovoriti: u Crkvi, u liturgiji, u mojoj duši, pogotovo kad se pričestim i sl.! Međutim, postavlja se pitanje ne shvaća li se to suviše obredno, pritom držeći da je Bog ipak daleko, ne toliko među ljudima. U daljnjem razmišljanju molio bih one koji to mogu da sami pronađu biblijsko uporište što se tiče nekih mojih daljnjih tvrdnji.

1. Hram ili narod?
Netko bi mogao opravdano primijetiti da su te stvari jasne. Bog je u "svom svetom hramu", kako je mislio već starozavjetni čovjek, koji je vidio sve u Kovčegu saveza, u Božjim zapovijedima, kasnije u jeruzalemskom Hramu, u sinagogama. I sam je Isus onamo zalazio, već od dječaštva hodočastio. Ali je činjenica da je jednog dana, pred samu smrt, isprevrtao trgovačke stolove pri tom hramu, sve rastjerao i uzviknuo da je on taj novi "sveti hram", koji se može i razoriti, ali će on trajno živjeti.
I zato je Isus, ne vežući se samo za koji prostor, makar i posvećen, išao od sela do sela, šaljući učenike kao preteče (određene promatrače) da priprave put, da bi naviještao kraljevstvo Božje, a to je novi način susretanja s Bogom, u "Duhu i istini", tamo gdje ljudi žive sa svojim radostima i žalostima. Kuda god je prolazio, činio je dobro, ljudi su se oduševljavali, makar im nije bilo lako prihvatiti taj prvi novi navještaj. Istina, sve je to bilo na crti starozavjetnih proroka, ali u bîti, ipak, nešto sasvim novo. Jer taj narod će nastati drugačijim vršenjem volje njegova Oca i susretanjem s njime u svakodnevnom životu, u dobru i zlu.
Isus je otvoreno pokazao da ljude ne će spasiti sjaj Hrama, obredi, žrtve, a osobito pretjerani propisi koje veliki svećenici i starješine "tovare na leđa naroda". I svatko tko bi prekršio koji zakonski članak, teško bi zgriješio protiv Boga sudca, bez obzira na to što se u isto vrijeme ugnjetavalo "sirote i udovice", a sveti poglavari hodali u haljinama "s dugim resama". Tako se može reći da je započeo proces svojevrsne "sekularizacije" ishitrene pobožnosti, koja često nije imala posebne veze sa svetošću i bogobojaznošću, što dijelom i danas traje. Međutim, jednostavni i skromni, s osjećajem veće grješnosti, uviđali su da je to ipak jadno stanje i shvatili da se u Isusu krije spas, uz uvjet da se dogodi promjena, odnosno obraćenje, kao što je to bio slučaj sa Zakejem.
Od takvih je Isus htio stvoriti sasvim novu zajednicu, za koju će se moći reći da je Bog u njoj prisutan. Pa već sam način izbora prvih učenika, najobičnijih ljudi, bio je vrlo znakovit, odnos prema njima vrlo neobičan, jer ih je "nazvao prijateljima", sa silnim povjerenjem ako se budu dali voditi od njegova Duha.
 
2. Administracija ili evangelizacija?
I ta dilema djeluje začuđujuće. Jer svaka zajednica nužno mora imati svoju strukturu, držati se nekih kanona. Ipak, ako pomno čitamo evanđelja, vidjet ćemo da je Isusov program prilično drugačiji od mnogih današnjih shvaćanja. U novoj Božjoj zajednici ne će vladati načelo "tko je prvi i tko vlada", već služenja, bratstva i sestrinstva, s temeljnim zakonom ljubavi, osobito prema onima koji su potrebniji lijepe riječi, kruha i ruha. Zajednica u svijetu, ali ne od svijeta, putujuća prema "novomu nebu i novoj zemlji".
I dok je izraelski narod izlazio iz egipatskog ropstva, hodao kroz pustinju, potom bio u raznim sužanjstvima, bio je uvjereniji da je Jahve, njihov Gospodin s njime, jer da toga nije bilo, situacija bi ih "žive progutala". Kad se "zatvorio" u hramove i uglavnom održavajući brojne propise, nabrajajući silne molitve, njihovo se srce, reče kategorički sam Isus, veoma udaljilo od Boga. Štoviše, trebala je doći "punina vremena" da se pojavi pravo kraljevstvo, sasvim novo Božje lice u Isusu Kristu, zahvaljujući i očekivanju i otvorenosti tolikih pravednika, poput Marije, Josipa i drugih. Očito, to se onima "na vrhu" nije moglo svidjeti, jer je poremetilo njihov poredak i životnu kolotečinu.
Kad je papa Franjo na samom početku pontifikata postavio pitanje o administrativnom ili evangelizacijskom pastoralu, to je mnoge zbunilo. A da i ne govorimo o "izlasku Crkve na periferije", višestruko shvaćene. Konkretnije rečeno: koliko je Bog u zajednici, zatvorenoj u sebe, ili bi ju trebala karakterizirati slika "prolaznika" ovom zemljom i svijest o obećanome "budućem vijeku".
Danas postaje sve jasnije da zatvorenost u župne urede i čekanje sa "servisiranjem" postojećih vjernika, makar i najsavršenijom liturgijom, nije više kriterij da smo sasvim na Božjoj strani. Zar nam sve veći odljev vjernika, i mladih, čak i u neke čudne duhovne pokrete, ne govori da "ovakva župa" dolazi u pitanje? To je tim očitije ako se naše liturgije znaju pretvoriti u vrlo dobro izrežirane priredbe, s govorima, pogotovo negdje pod budnim okom ceremonijara! U opasnosti je da se pretvore u nešto sasvim drugo od susreta s Uskrslim, koji se događa kada narod opušteno i radosno te sa živom vjerom sudjeluje, gdje u prvom planu nije "protokol", u kojem nemalen broj pjevačkih zborova narodu "otima" ono što je njegovo, a to je aktivno sudjelovanje. Ne vidimo li (barem na ekranu) kako se u misijskim zemljama liturgija slavi, kako su, uostalom, i neki zapadni liturgičari govorili, kao "igra pred Bogom", radost, zanos, sudjelovanje?
 
3. Eshatološka zajednica – utopija ili moguća praksa?
Eshaton, ta posljednja vremena, liturgijska je tema u mjesecu studenome i na početku došašća. "Život budućega vijeka", što Bog pripravlja svojemu narodu, trebao bi se vidjeti među kršćanima velikim dijelom već sada. Zato opravdano naš velik učitelj o. B. Duda govori o iruptivnoj eshatologiji, što znači da je Bog definitivno ušao, na neki način već prodro u našu povijest, želi ostati među nama, da nas povuče naprijed, uz uvjet da se počne događati nešto novo, ono istinski Božje, što zovemo spasenjem.
Nema sumnje da je mnogima, dijelom i posvećenijim osobama, teško slušati govor o nekom bratstvu i sestrinstvu, o idealu prve kršćanske zajednice. To postaje gotovo deplasirano u vrijeme galopirajućeg individualizma i elitizma. Zar često ne prevladava kruta administracija, a da još uvijek nema prave svijesti o "izlasku među narod", inače sve zbunjeniji i ispaćeniji? Zar naše zajednice, da bi svjedočile o Božjoj istinskoj prisutnosti, ne bi trebale doživjeti korjenitu promjenu, u prvom redu da budu eshatološke zajednice, koje već sada žive od radosti budućeg vijeka? Nije bitan broj, već kako ljudi doživljavaju to zajedničko okupljanje, a to znači da na prvom mjestu bude ljubav, praštanje, solidarnost, sve ono što je Isus naviještao i želi danas vidjeti. Bog upravo želi biti s takvim narodom, na "poprištu života".
Stoga naše župe moraju iz "servisa" prijeći u ponudu, u poziv. One su samo određene "misijske postaje" odakle se odlazi "na periferije". Pogledajmo neke sekte, poput Jehovinih svjedoka i dr. A mi smo se toliko "standardizirali i institucionalizirali" da, jednostavno, više nemamo osjećaja za zajedništvo i drugovanje. Postoje razne institucije, uredi, odbori, povjerenstva, a sve je manje vjernika. Europska je Crkva sve to imala, ali je počela shvaćati da to nije na "prvom mjestu", već "živa zajednica vjernika", koja svjedoči o Božjoj prisutnosti.
Očito je da izlaz nije u problematiziranju, a pogotovo ne u kukanju, već u "zbijanju redova" oko Isusa, s kojim se moramo, u meditaciji i molitvi, daleko više savjetovati, oslanjajući se na njegov Duh, da bismo bili plodniji akteri u "posljednjim vremenima", koja su zapravo već nastupila. Bit će to izazov i za naša misna okupljanja, uz osjećaj za potrebu drugih, osobito katehetskih susreta, na kojima će se vjernici, makar bili i mala šačica, pitati kako biti više Božji, kako više zavoljeti Isusa i njegov put, a ne udaljavati se jedni od drugih, što se događa i među Bogu posebno posvećenim osobama. Ne očekuje li Isus od nas da se ne posvećujemo samo očuvanju postojećega stada, već i "traženju izgubljenih ovaca", kojih je danas više nego onih koji misle da su "na sigurnome".
 


Povratak