Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Da, evangelizirati – ali kako?  

Objavljeno | 6.10.2016.

Piše dr. Milan Šimunović

Posljednjih godina u Crkvi se sve više govori o potrebi evangelizacije, s naglaskom na „novoj evangelizaciji“. Dobiva se dojam da taj termin postaje sve istrošenijim. A bilo bi fatalno ako bi ostao jedna od pastoralnih krilatica, čiji se sadržaj i domet pravo ne shvaća te da se i dalje radi uglavnom „po starom“.

1. Nejasnoće koje prate evangelizaciju
Premda je puno toga napisano i izgovoreno, štoviše još je papa bl. Pavao VI. početkom sedamdesetih godina uputio posebnu pobudnicu o evangelizaciji, a toj je temi na nov način bila posvećena i posebna biskupska sinoda (2012.), mnogi se još pravo ne snalaze u toj problematici. Istina, valja priznati da već dugo vremena evangelizaciju poznajemo uglavnom teoretski, ali se teško uočava nešto konkretno u praksi što bi joj odgovaralo, gdje bi ju se smjestilo. Zna se da su misije usmjerene uglavnom narodima koji nisu čuli za Krista, kateheza i vjeronauk za pouku i uvođenje u vjeru, a pastoral je, prema ustaljenoj praksi djelovanja i života Crkve, uglavnom sveden na liturgiju.
Ipak, ukoliko se ne shvati da evangelizacija zapravo utemeljuje promišljanje i djelovanje Crkve, ona ne bi ispunila poslanje koje joj je Isus, po apostolima, zadao na dan svojeg uskrsnuća. Problem je što se po nekim pokazateljima ponekad taj poziv shvaća više obredno, to jest da je najvažnije krstiti sve narode u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, ali kao da pritom u drugi plan dolazi Isusova želja da svi narodi trebaju postati Isusovi učenici, to jest ne samo da više ili manje poznaju njegov nauk, nego i da usvoje stavove i stil življenja. Dobiva se dojam da u prvom planu nije dovoljno prisutan javni i svečani navještaj spasenja koji Bog nudi u Isusu Kristu. A to je upravo ta „radosna vijest“, proglas da je došlo i ostaje na djelu Božje kraljevstvo.
Ta činjenica da je Crkva u službi navještaja i izgradnje Božjeg kraljevstva u mnogim kršćanima prilično je izblijedjela u vrijeme kad se to daleko jače mora vidjeti u njezinu služenju svijetu, i to po evangelizaciji (ili kerigmi, odnosno misionarskom propovijedanju), katehezi i liturgijskoj homiliji (propovijedi). Jer Crkva ne postoji sama za sebe, već je u službi projekta Božjeg kraljevstva, a ono se sastoji u sveopćem planu spasenja, u obnovi svih u Kristu, te u jedinstvu ljudskog roda, jednom riječju u oslobođenju ljudskoga roda od grijeha i svakog zla te njegovu promaknuću u Božjem kraljevstvu, koje je istinska utopija ljudskog srca.
Jedna od temeljnih poruka Drugoga vatikanskog sabora jest upravo nužnost susreta s Isusom Kristom i ulazak u njegovo kraljevstvo, koje posreduje njegova Crkva. U situaciji kad se mnogi pitaju ostvaruje li se Božje spasenje nužno ulaskom u vidljivu Crkvu, konkretno Katoličku, jer Bog može i po „drugim kanalima“ (religije i vjere) spasiti svijet i odatle dolazi pomanjkanje evangelizacijske, odnosno misionarske svijesti. Valja ozbiljno shvatiti riječi pape bl. Pavla VI.: „Ne će biti naodmet da svaki kršćanin i svaki blagovjesnik u molitvi produbi ovu misao: ljudi će se moći spasiti i drugim putevima, zahvaljujući milosrđu Božjem, čak ako im mi i ne navijestimo evanđelje; no mi, možemo li se mi spasiti ako iz nemara, straha, stida – da, sv. Pavao za to kaže 'stidjeti se evanđelja' – ili zbog povođenja za lažnim idejama propustimo naviještanje?“ (80) Stoga će isti papa reći da Crkva postoji da bi evangelizirala, čime se ne umanjuje prinos bilo koje druge vjere, odnosno Katoličkoj crkvi ne može pripisati se neki prozelitizam i borba za „pridobivanje“ ljudi za sebe kao ustanovu ili neke svoje ideje, bilo to u Africi ili u Hrvatskoj.
 
2. Pred „blokadom“ evangelizacije
Mnogi će pastoralni radnici ovdje, ali i misionari u dalekim zemljama reći da je lijepo govoriti o evangelizaciji, koja mora prožimati sve djelatnosti Crkve, ali što učiniti ondje gdje nema spremnosti na vjerovanje, odnosno gdje postoje silne predrasude ili nepovjerenje prema vjeri uopće, a da se o Crkvi i ne govori. Premda se može reći da to nije ništa novo, jer je to već sam Isus doživio, posebice u tzv. galilejskoj krizi uslijed odbijanja, a da i ne govorimo o iskustvu apostola i Crkve kroz cijelu povijest, ipak se može reći da je današnja situacija po mnogočemu specifična, gotovo krajnje čudna. Štoviše, kod samih je kršćana na djelu veliko nepoznavanje vjere, kod drugih znatno zasićenje i traženje nekih zamjenskih oblika religije, sve do raznih sekti. Treba li ponavljati već poznatu činjenicu da smo upali u svojevrsnu duhovnu atrofiju, a papa Benedikt XVI. će reći u „duhovnu pustinju“, u kulturu koja na vrlo pronicljiv i oštrouman način prikazuje Boga kao nešto suvišno, odnosno beskorisno? U toj kulturi svakodnevnog življenja čovjek biva sve usredotočeniji samo na sebe i svoje potrebe, gubeći osjećaj za objektivne vrijednosti, upadajući u otuđenje etičke dimenzije života te je zato na djelu tzv. diktatura relativizma.
Sve rečeno već je poznato i doživljava se na svakom koraku. Zato se u Crkvi javlja, već od vremena sv. Ivana Pavla II., pokret druge ili nove evangelizacije, koja u središte pozornosti stavlja upravo svojevrsno novo „krčenje puta“ do istinske vjere, bez koje nema spasenja. Radi se o susretu s uvijek istim Kristom, ali danas na čovjeku primjereniji način, što uključuje i nove izričaje vjere, novi zanos i načine, stavljajući se u stav misionarskoga suputništva s tim „izgubljenim čovjekom“. Nije li potrebno premisliti redovitu pastoralnu praksu, gdje se nagomilalo puno toga što nije zapravo bitno, gdje je naglasak na običaju i obavljanju, umjesto na drugovanju s Kristom umrlim i uskrslim, na radosti vjerovanja, oproštenja i milosrđa Božjega u Crkvi. Nije li na djelu tzv. sakramentizam, obavljanje obreda bez potrebe za jačanjem vjere?
Mogli bismo navesti niz primjera u prilog nove evangelizacije, a time i kateheze, liturgije i sveukupna života Crkve. Dovoljna je činjenica da se praktički mirimo s postojećim stanjem, u kojem se vjernike samo „opslužuje“ sakramentima i pobožnostima. Naime još se početkom sedamdesetih godina počelo govoriti da valja premisliti liturgijska zborovanja (mise), počevši od propovijedi, da bi i dugogodišnji vjernici „zadobili spasenje“. Gotovo da nema razlike između prve i nove evangelizacije, čak velika dijela tzv. vjernika i nevjernika, te je potrebno bogoslužni skup obraćati, da on ne bude puko okupljanje „potrošača“ religioznih stvari, već istinska zajednica vjere. Nemalen broj vjernika nije prošao krizu od koje počinje obraćenje, a bez čega nema govora o evangelizaciji.
 
3. Vrijeme premišljanja i korjenitih promjena
Ako smo krštenjem pozvani naviještati silna djela onoga koji nas je iz tame pozvao u svoje divno svjetlo, u novost život započetu Kristovom mukom, smrću i uskrsnućem, nije li krajnje vrijeme da se kršćani probude i počnu živjeti od tog temelja svoje vjere te da ga svjedoče i naviještaju? Kako to da u našim molitvenicima u „istinama vjere“ još uvijek nema riječi o Isusovu uskrsnuću, euharistiji kao najvećem daru i dr.?
Ako evangelizacija (nova) pretpostavlja presudnu važnost novog odnosa s Isusovom osobom, kad će zaživjeti župni susreti, odnosno kateheza odraslih, da bi se krenulo u dublje usvajanje Kristove misli, ljubavi i zamisli života u punini? U protivnome, s natruhama infantilne religioznosti ne može doći do poevanđeljenja svijeta.
Ako je svjedočenje bitan element u evangelizaciji, postavlja se pitanje koliko naše kršćanske zajednice pokazuju „svoje zajedništvo života i sudbine s drugima, svoju uzajamnost u nastojanju svih za sve što je dobro i čestito“ (EN, 21). Drugim riječima, trude li se da kao pomirena braća i sestre postaju svojevrsna „praksa neba na zemlji“, sve dotle da izazivaju pitanja: „Zašto su oni takvi? Zašto provode takav život? Što ih – ili tko ih nadahnjuje? Zašto su među nama? Već je takvo svjedočenje šutljivo ali vrlo snažno i djelotvorno razglašavanje Radosne vijesti.“ (EN, 21)
Što je s uključivanjem upućenijih vjernika u novoevangelizacijsko poslanje Crkve, na mjesnoj i svjetskoj razini? Otvaraju li im se mogućnosti za nove motivacije i prostore djelovanja, uza službeno priznanje?
 


Povratak