Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Da vjera u čovječnosti iskrsne  

Objavljeno | 3.3.2014.

Piše: dr. Milan Šimunović

Samo približavajući se drugome, na način kako nas Isus uči, i mi možemo doživjeti radost besplatnog sebedarja i zajedništva. Tako postajemo osposobljeniji otvoriti prostor ne samo onome koga vidimo ispred nas, već Drugome, u najizvrsnijem smislu riječi, a to znači Bogu, koji nam uistinu može progovoriti što je pravo i dati nam snage da se ostvarimo.

1. Nužnost susreta s drugim
U tom smislu, kako kaže papa Franjo (Evanđelje radosti, 88), nisu dostatni "oni međusobni odnosi koji se ostvaruju putem sofisticiranih uređaja, ekrana i sustava koji se mogu upaliti i ugasiti na daljinsko upravljanje", što danas gotovo prevladava. Naprotiv, evanđelje nas, kaže on, "uvijek poziva da se upustimo u rizik susreta s licem drugoga, s njegovom fizičkom prisutnošću, koja za nas predstavlja izazov, s njegovom boli i njegovim zahtjevima, s njegovom radošću, koja se prenosi na nas u bliskoj i neprestanoj interakciji".
Upravo je Isus vrhunski pedagog vjere, čovjek koji traži i čini da u drugome zaiskri volja za životom, da iskrsne vjera u novi život. Pritom je, odgovarajući onomu kojega je susretao, tražio vjeru, da ona zaživi, vodeći računa da je vjera u Boga osobni čin, koji svatko mora u slobodi učiniti te da nitko ne može vjerovati umjesto drugoga. Dakako, bio je svjestan i "blokada" vjere, što ga je veoma čudilo, osjećajući se nemoćnim da u toj situaciji nešto učini, kao u Nazaretu (usp. Mk 6, 6: "i čudio se njihovoj nevjeri"). Pribojavao se da može postojati vjera koja nema pravog povjerenja u njega, makar je bila pobuđena njegovim čudesima: "Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam Isus njima se nije povjeravao, jer ih je sve dobro poznavao..." (Iv 2, 23–24). Čovjek naime može brzo postati religiozan, ali odbiti da pravo povjeruje, što traži obraćenje.
Isus je tražio iskrenu vjeru i kada ju je primijetio, rekao je: "Vjera te tvoja spasila." (Mk 5, 34 – ženi Sirofeničanki; 10, 52 – slijepcu iz Jerihona; Lk 7, 50 – ženi prostitutki; 17, 19 – gubavu Samarijancu; 18, 42 – slijepcu prosjaku.) "Idi, neka ti bude kako si vjerovao" (Mt 8, 13), rekao je satniku u Kafarnaumu za njegova slugu. Ili: "O ženo! Velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako želiš!" (Mt 15, 28), riječ strankinji Kanaanki koja moli za teško opsjednutu kćer. Sve je to činio kao čovjek u kojega se može imati povjerenja i da je za ozdravljenje prvotno potrebna vjera onoga koji mu se obraća.
 
2. Vjera u nastup Božjega kraljevstva
Nema vjere bez susreta s događajem, s Osobom, koja uvodi u novo Božje kraljevstvo, daje životu pravi obzor i konačni smjer. Zato je u novoj evangelizaciji potrebno učiniti da Božja radosna vijest dostigne čovjeka u njegovu srcu, da se u njemu pobudi vjera u ljepotu i dobrotu ljudskoga života, kako bi mogao nanovo započeti avanturu postojanja, vjerujući ljubavi. Pozvani smo postupati kao Isus, koji daje do znanja da, ako vjerujemo, ništa ne može zaustaviti nadolazak Božjega kraljevstva, makar vjera nekada bila malena kao gorušičino zrno (usp. Mt 17, 20; Lk 17, 6). Dakako, velika je stvar ne ustrajati u sumnji (usp. Mk 11, 23: "Imajte vjeru Božju. Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori..." i Mt 21, 22), jer "sve je moguće onomu koji vjeruje" – Isusove riječi ocu padavičara).
Takvo je djelovanje zorno pokazalo da je kraljevstvo Božje već prisutno. Isus nas uči da evangelizacijom uvodimo u Očev zagrljaj, pospješujemo povratak u njegovu kuću, a to je moguće jer se i danas u njemu, o kojem govorimo i za kojega svjedočimo, sam Bog približava i progovara čovjeku. Zato i misionar cijelim svojim životom poput Isusa mora trajno pričati o pravome Bogu, rušeći sve pogrješne slike koje su ljudi o njemu stvorili. Valja se prisjetiti kako je Isus koristio parabole, pričajući ljudske događaje, pokazujući kako je kraljevstvo nebesko dobra vijest za sve ljude u njihovim stvarnim svakidašnjim povijestima. Ne čini li danas nešto slično papa Franjo?
Posredstvom svoga najhumanijega života, autentičnoga novog adama, željenoga od Boga (usp. Kol 1, 15–16), Isus je pričao i navješćivao Boga, pokazujući kako radi u povezanosti s Ocem, u snazi Duha, bori se i pobjeđuje bolest, zlo, patnju i samu smrt. I jer ga je vidio kako živi na taj način, Ivan je mogao napisati: "Boga nitko nikada ne vidje; Jedinorođenac Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani" (Iv 1, 18). Isus je, takoreći, "evangelizirao" Boga i pokazao kako bi trebao izgledati autentičan čovjek, pozvan na obnovu Božje slike, kako je i stvoren, makar se osjećao vrlo krhkim i grješnim. Ta zato je tu Isus, da ga pridigne i spasi.
 
3. Odgoj za vjeru istinskom ljudskošću
S Isusovom puninom čovječnosti Isus je uspio dostići i dodirnuti čovjekovu bit i "roditi ga" za vjeru u Boga, koji prvi ljubi (usp. 1 Iv 4, 10.19), Boga čija nam ljubav uvijek prethodi, jer je besplatna, jer je to sama njegova bit: "Bog je ljubav" (1 Iv 4, 8.16). Ono što je očekivao, bolje rečeno, bûdio u onome kojega je susreo, bilo je ništa drugo nego da čovjek povjeruje ljubavi, koja sve nadilazi. I to je srž kršćanske vjere: vjerovati ljubavi posredstvom lica i glasa te ljubavi, susretanjem Isusa Krista.
Stoga u pokušaju da se uspije u zadatku odgoja za vjeru možemo krenuti raznim putovima, pa i pogrješnima ili neučinkovitima. Sve ovisi od naše sposobnosti da usvojimo istu pedagogiju koju je imao Isus u susretanju ljudi. A to znači da se pogotovo danas vjera može "probuditi", učiniti da iskrsne samo ako je onaj tko želi to činiti Kristov svjedok i evangelizator. Naime, gledajući čovjekoljubivost njegovih učenika, ljudi će daleko lakše povjerovati u njega. Misionar u prvome redu, poput Isusa, mora biti "stručnjak u ljudskosti", to jest znati susretati ljude na istinski čovječan način, biti osoba povjerenja, s vjerodostojnim humanitetom, koji u Bogu ima izvor i hrani se njegovom ljubavlju i praštanjem. Zato mora znati drugome darovati vlastitu prisutnost, biti Kristov "sebedaran znak", koji će upućivati na Boga koji je ljubav.
Dakako, u cijeloj toj "avanturi vjere" valja računati i na otpore, na indiferentnost. Ali ostaje istina da ljudi ipak nisu prestali biti osjetljivi na pitanje imati ili ne imati vjeru, imati vjeru u ljubav, na vjerovanje ili nevjerovanje ljubavi, jer od toga ovisi istinski smisao života. Uza sve otpore, ipak je činjenica da će nas i danas mnogi pitati kako vidjeti Isusa (usp. Iv 12, 21), jer u dubini srca osjećaju da ih se tiče njegov humanitet, koji ih izaziva i postavlja im pitanja. Međutim, danas je presudno kako će kršćani odgovoriti na tu duboku čežnju, jer su u opasnosti da sami ne znaju vidjeti Isusa i da ne žive od susreta s njime, osobito u euharistiji. Kako onda mogu druge ljude pozivati u svoje kršćanske zajednice da susretnu Isusa, ako i sami ne pristaju na promjene mentaliteta, čega nema bez čvrstog i sebedarnog vezivanja uz druge u istinskome župnom zajedništvu, poput Isusa koji je svoj identitet i zauzetost za spasenje svijeta ostvarivao među ljudima koji su ga okruživali, ljubeći uvijek na nov način?
Upravo upućivanje na Isusovu izvanrednu čovječnost u postupanju s ljudima, posebice onim marginaliziranima, naspram farizejskoga mentaliteta, to postaje presudno odgojno pitanje. Isus je za mnoge bio izvanredan u prvome redu po svojoj dubokoj ljudskosti, koja je imala izvor u Božjoj dobroti i moći. Jedino nas on, kao "slika nevidljivoga Boga" (Kol 1, 15), može uputiti na novi put čovjekoljublja i bogoljublja. Njime nam je ići, uz uvjet da vjerujemo ljubavi koju je Isus za nas živio "do kraja" (Iv 13, 1), u trajnom kontaktu s Ocem. I odgajatelj u vjeri ne ostaje sam, već oslonjen na prisutnoga Isusa i njegovu snagu ljubavi. Zato papa Franjo naglašava da se svi oni koji krenu putem činjenja dobrih djela drugima "već približavaju Bogu, već su poduprti njegovom pomoći upravo zato što snaga božanskog svjetla prosvjetljuje naše oči kada kročimo putem ljubavi." (Svjetlo vjere, br. 37). I svima koji se "iskrena srca otvaraju ljubavi i kreću na put s onim svjetlom koje uspijevaju dokučiti, već se svojim životom, a da to i ne znaju, nalaze na putu prema vjeri" (br. 35), misionari će svjedočiti da vjera u Isusa ovaj život može učiniti još ljepšim i većim, s vječnim predznakom.


Povratak