Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Dotaknuti digitalni kontinent  

Objavljeno | 15.1.2020.

Piše dr. sc. Krunoslav Novak

Naviještati vjeru u današnjem vremenu znači suočiti se s mnogim pitanjima koja prije desetak i nešto više godina nisu uopće postojala ili su bila puno drugačija od današnjih. Kad velim samo desetak godina, a u kontekstu ljudske komunikacije, onda nam već na prvi pogled postaje evidentno da se u vrlo kratkom vremenskom razdoblju događaju promjene koje nameću nova pitanja. Razvoj komunikacijskih tehnologija događa se i dalje te utječe na stilove života, navike, način međusobna ophođenja, ali i na način razmišljanja i zaključivanja. 

Kada govorimo o digitalnim tehnologijama i mogućnostima koje one pred čovjeka stavljaju, recimo da je upravo internet platforma gdje se oblikuje novi način komuniciranja, drugačiji od onoga u klasičnim masovnim medijima, kao što su tiskani mediji, radio i televizija. Prisjetimo se poznate uzrečice da je televizija prozor u svijet i da ona preko ekrana donosi svijet u naše domove. Za digitalne medije možemo reći slično, s jednom ipak značajnom razlikom, a to je da u prvom redu oni ne donose svijet u naše domove, nego nas, bez obzira na to gdje se mi nalazili, oni vode u svijet te nam omogućuju virtualna putovanja posredovanjem različitih multimedijskih servisa. Iako se na prvi pogled ne čini značajnom, ta je razlika zaista velika. Naime, koristeći masovne medije, osoba ipak ostaje i fizički i mentalno na istom mjestu te usvaja sadržaj koji prima s ekrana, iz zvučnika ili iz pročitanog teksta. U slučaju novih medija čovjek zapravo samo tjelesno ostaje na mjestu, a virtualni ambijent interneta apsorbira njegovu pozornost i emocije te ga, na neki način odvojena od vlastitoga fizičkog ambijenta, vodi u jedan, možemo reći, digitalni ambijent, gdje ono što se nalazi u njegovu neposrednom okruženju odlazi u drugi plan. To je fenomen koji vidimo svakodnevno susrećući prolaznike različitih životnih dobi, koji hodaju ulicama ili sjede zajedno, ali su im misli negdje daleko, kamo ih je već odveo ekran njihova mobilnog telefona, u koji su udubljeni njihovi pogledi. Za televiziju se prije govorilo da ona može poslužiti razbijanju nelagode kada sugovornici nemaju o čemu razgovarati, a tišina je neugodna, te svaku šutnju ili nedostatak tema nadopunjavaju sadržajem koji se emitira na programu. Televizija je tako potisnula šutnju između osoba koje su provodile vrijeme zajedno te ih usmjerila na sadržaj koji se emitirao, no ipak je to bilo zajedničko gledanje programa, koji je mogao biti i tema za neki novi razgovor. Zanimljivo je vidjeti kako se to gledanje sadržaja s ekrana danas od zajedničkog gledanja istih sadržaja preoblikovalo u gledanje ekrana mobilnih uređaja, kada ljudi, iako su zajedno i fizički prisutni na jednom mjestu, zapravo mislima i duhom borave svatko u svojoj priči, koja se nalazi iza sadržaja ili osoba s kojima komuniciraju pomoću različitih aplikacija na svojim mobilnim uređajima. Čovjek se tako mentalno i emotivno premješta u digitalni ambijent koji je već prije desetak godina papa Benedikt XVI. nazvao digitalnim kontinentom, a papa Franjo u svojoj poruci za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije 2019. godine naglašava važnost ponovna vrjednovanja ljudskih zajednica, u kojima osobe uspostavljaju konkretne odnose i jedni su drugima na izgradnju i rast.
Koliko je taj digitalni kontinent aktualan danas, možemo vidjeti iz rezultata izvješća Global digitala za 2019. godinu, prema kojem 57 % svjetskog stanovništva koristi internet, a čak 45 % aktivno koristi društvene medije (Facebook, Twitter, Instagram…). To bi u brojevima značilo da gotovo 4,5 milijarde ljudi danas ima pristup internetu, odnosno da gotovo 3,5 milijarde ljudi koristi društvene medije.
U tome virtualnom kontinentu, bez prostornoga i vremenskog ograničenja, čovjek provodi svoje vrijeme, usvaja nove informacije, traži odgovore na mnoga pitanja, susreće ljude... To je nefizički ambijent, u kojem se razvijaju novi načini komuniciranja, novi oblici povezivanja i shvaćanja zajedništva. Tako mediji danas nisu samo sredstvo komuniciranja, nego ambijent u kojem svakodnevno žive milijuni ljudi širom svijeta. Prepoznajući da je to mjesto gdje je moguće susresti sadržaje i ljude različitih svjetonazora, načina razmišljanja, inspiracija i razloga radi kojega borave na internetu, zasigurno je važno pitanje ima li u tome virtualnom prostoru mjesta za Boga i treba li Crkva pratiti te trendove.
Još uvijek odjekuju riječi sv. Ivana Pavla II., koji je tako snažno naglašavao da je „čovjek put Crkve, put njezina svakidašnjeg života i iskustva, njezina poslanja i napora, suvremena Crkva mora uvijek na nov način biti svjesna prilika u kojima taj čovjek živi; mora biti svjesna njegovih mogućnosti, koje stalno dobivaju nova usmjerenja te se tako i iskazuju. U isto vrijeme Crkva mora biti svjesna opasnosti koje na čovjeka vrebaju.“ (Redemptor hominis, 14) Ako je više od polovice današnjeg stanovništva prisutno u virtualnom svijetu interneta, na tome digitalnom kontinentu, ne smijemo ga zanemariti, nego pratiti čovjeka koji se otisnuo u ta prostranstva s mnogim mogućnostima, ali i rizicima i opasnostima, nastojeći mu ponuditi put sigurna hoda u istini koja dolazi od Boga i koja ga vodi prema Bogu.
Možemo analogno tomu prepoznati da to Crkva čini i kada prati vjernike različitih nacionalnih zajednica kad se veći broj vjernika jednog naroda preseli u neku novu sredinu te im nastoji poslati pastira koji će im na njihovu jeziku dijeliti sakramente i podržavati ih da ustraju u vjeri. Također Crkva osluškuje poziv Ad gentes, poći naviještati evanđelje do kraja zemlje, gdje još Kristova riječ nije doprla. I u jednome i u drugom slučaju uočava se prepoznavanje potrebe čovjeka za Bogom i nastojanje da mu se naviještanjem evanđelja ponudi odgovore na njegovo traženje Boga. Kad se radi o digitalnom kontinentu, svijetu koji se neprestano razvija, vidimo nastojanja na različitim razinama da evanđelje bude i ondje prisutno kao svjetlo ljudskim traženjima. Taj kontinent i navještaj vjere u njemu zahtijeva posebnu pozornost upravo zbog toga jer je podložan stalnim promjenama, jer u njemu nema mjesta na kojima bi „prolaznik“ u svakom trenutku mogao biti siguran, nema sigurno izgrađenih prostora i zgrada gdje bi mogao zastati i okrijepiti se, već je sve podložno neprestanim promjenama. Tako čovjek koji je uronjen u ta prostranstva, iako često okružen virtualnim prijateljima, u konačnici ostaje sam i prepušten samomu sebi. Crkva je pozvana dotaknuti taj virtualni kontinent svjetlom Isusove riječi, kao i dotaknuti čovjeka, usamljena i često prepuštena vrtlozima virtualnosti.  


Povratak