Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Gdje je Bog?  

Objavljeno | 3.9.2015.

Piše dr. Milan Šimunović
 
U prošlim prilozima razmišljali smo o slici kršćanskoga Boga, na temelju objave (Biblije) i učenja Crkve, sa željom da se još više uvjerimo da naš Bog nije nekakav usamljenik, već trojstven (Otac, Sin i Duh Sveti), tri osobe iste naravi, koje žive u vječnoj ljubavi te beskrajnu i potpunu zajedništvu. Taj trojstveni Bog objavio se u Isusu Kristu, kao Bog-zajedništvo i Bog-poslanje.

Gdje Boga susresti?
Kao ljudi, obdareni od Boga razumom, želimo ne samo iz radoznalosti, nego iz žive potrebe znati nešto više. Dok vjerujemo Božjoj trojstvenosti, koja nam ostaje veliki misterij, ipak se ne prestajemo pitati gdje je i kako ga susresti. A to pitanje postavljaju nam i oni koji ne vjeruju kada vide da se nalazimo u istim nevoljama kao i oni, a da “taj Bog” ne intervenira kako bi čovjek očekivao.
Ne samo stari naraštaj, već i mnogi mladi, jer su tako učili, na pitanje “gdje je Bog” katekizamski odgovaraju: Bog je na nebu, na zemlji i na svakom mjestu. Očito taj odgovor nije životno dostatan. Tu se ne govori da je Bog “među ljudima”. I zato ga čovjek želi nekako približiti. Općepoznata je činjenica u svim religijama da je to ljude mučilo i zato su nastojali božanstvo imati “u svojoj sredini”, što se na poseban način vidi u mnogim poganskim plemenima afričkih i azijskih zemalja. Tomu božanstvu, odnosno bogu ili bogovima, gradili su se velebni hramovi, prinosile žrtve, klanjalo mu se, želeći na neki način njime i manipulirati, u smislu da mu se daju žrtve, a onda on mora uzvratiti svojom zaštitom.
Očito i suvremenoga čovjeka muči to pitanje, makar to uvijek ne pokazuje, pa i nesvjesno želi imati “kumire” i “idole” kojima će se klanjati. Odatle i među tolikim obrazovanim ljudima pojava praznovjerja. Jer, kaže se, čovjek u što ili u koga mora vjerovati, sam sebi nije dostatan, koliko god to ne priznaje. I nemalen broj suvremenih kršćana u opasnosti je da “skrene”, da se uključi u sekte koje mu nude “instantna” rješenja, odnosno “boga” koji će biti “na raspolaganju”. Drugi pak, uvjereniji i praktičniji vjernici, ne zadovoljavaju se navedenim starim odgovorom da je Bog “gore, ovdje i svugdje”, pogotovo u crkvama i u nekim znamenitijim svetištima, a to znači da je najmanje među ljudima. Čovjeka uhvati muka, kao što smo već ranije razmišljali, upravo kada osjeti da je Bog “odsutan”. I zato se pita gdje ga naći, gdje se sigurno s njime susresti...
 
Neprilike s nebom!
Razumljivo je da svatko od nas na pomisao o Bogu, barem u prvi mah, odmah pomisli na ono “što je gore”, te uzdiže pogled prema nebu. Uostalom, u molitvi koju nas je Isus naučio kažemo: “Oče naš koji jesi na nebesima”. Priznali to mi ili ne, bez obzira na to koliko poznavali Bibliju i na kojem se stupnju vjere nalazili, i nesvjesno Boga smještamo nekamo dalje – “gore”, nekad i iz razloga jer ga se plašimo da nas ne “vidi” i kazni.
Dakako, pritom će već stari katekizmi uskočiti s odgovorom da nebo nije prostor nego stanje, a to znači da Bog nije negdje “gore”, već posvuda. Ali to ne znači da nam ne ostaje zagonetka neba kao takva. Vodimo računa o činjenici da izraz nebo nije samo nešto što spada u domenu astronoma i astronauta, već je to dio našega ljudskog iskustva, koje ipak razlikuje fizičko nebo, koje je iste naravi kao i zemlja, za razliku od tzv. Božjeg neba, koje je ipak nešto drugo.
Već je starozavjetni čovjek držao nebo nečim različitim od zemlje, nešto što okružuje zemlju i zajedno s njom označava cijeli svemir, nešto što je neistraživo, zapravo misterij, koji izmiče čovjekovoj spoznaji, premda mu je i zemlja u mnogočemu tajna. Ipak je to nebo, makar i u pjesničkoj slici, smatrao Božjim “sjedištem”: “Nebo je nebo Jahvino a zemlju dade sinovima čovječjim.” (Ps 115, 16) Tako je običan čovjek sve “materijalizirao” i Boga smještao u nebeske dvorove, kao što uostalom i danas govore neki kršćanski tekstovi i pjesme. Takvo nebo, štoviše nebesa, dobivaju religiozno obilježje. Ipak, Stari zavjet u cjelini govori o tome da Božja slava nadvisuje sve, pa i nebesa, zapravo ispunja cijeli svemir.
Zadatak nove evangelizacije jest, uz ostalo, načiniti odmak od prostorne predodžbe neba, štoviše truditi se da Božje nebesko prebivalište shvatimo kao njegovu transcendentnost, a to znači da sve nadilazi kao izvor života svega, ponajprije čovjeka. I premda je Bog posve drugi i drugačiji, njegovo je nebesko kraljevstvo ipak svugdje. Tako se prisutnost neba nužno odražava na ovoj zemlji, jer je to zakriljujuća Božja prisutnost. Zato je razumljivo da nebom – rajem nazivamo ono što čovjeka čeka, što mu je pripravljeno, bivanje s Bogom. Iz te Božje visine, ali i blizine, silazi anđeo Gabrijel da navijesti dolazak Spasitelja, koji će pokazati da se nebo – raj sastoji u prisnu sjedinjenju s Bogom i njegovim izabranicima.
 
Kršćanska zajednica – “praksa neba na zemlji”
Isus govori o kraljevstvu nebeskome, o Božjem kraljevstvu, koje je čovjeku pripravljeno kao vječna nagrada. Zapravo, radi se o prisutnosti koja opkriljuje svijet, koju je Isus došao posvjedočiti i pozvati da se za nju, zapravo za Boga, opredijelimo. Od presudne je važnosti da mu povjerujemo da se ne radi o nekakvoj čudnovatoj i dalekoj stvarnosti. Naprotiv, to je svijet koji je njegov i koji predstavlja njegovu i čovjekovu najozbiljniju i najsretniju stvarnost. Isusova su djela nebeska, on daje “kruh s neba”, dakle nešto što jedino čovjeka može ispuniti i usrećiti.
Na taj način oni koji Isusu vjeruju, već su na neki način s njime u nebu, gdje je on “uzašao”, a to znači u Božjoj stvarnosti. I Isus ima cilj spojiti nebo i zemlju, da bi zemlja bila prožeta svakim nebeskim blagoslovom, čime se uspostavlja kraljevstvo nebesko već na zemlji. Tako se obistinjuje molba u Očenašu da volja Božja, njegova očinska ljubav bude sveobuhvatna, a to znači “kako na nebu tako i na zemlji”. Tako se nebesko sa zemaljskim spaja u jedinstveno Božje kraljevstvo, što je bilo razdvojeno Adamovim neposluhom i što se, nažalost, po našim grijesima događa kada odbijamo Božje pozive. Ipak, u Isusu je otvorena i zajamčena mogućnost sigurne pobjede života nad smrti, a to znači prekid strašne podvojenosti neba i zemlje, Boga i čovjeka. Nakon što je izvršio poslanje i “sjeo s desna Bogu”, on je zapečatio novi savez između neba i zemlje, što je vrlo znakovito označeno u događaju njegova krštenja na Jordanu: “I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj...” (Mt 3, 16)
Bog u Isusu jamči svoju trajnu prisutnost. On poziva ljude u zajedništvo s Bogom i međusobno. Jer njegov je cilj bio i ostaje da od ljudi načini zajednicu onih koji će živjeti u zajedništvu s njime i međusobno. Štoviše, Bog, za kojega već Stari zavjet kaže da mu je “milina boraviti među sinovima ljudskim”, sada u Isusu po Duhu Svetome ostaje trajno s ljudima, koji će njegovu ljubav širiti u svijetu, čineći ga Božjim kraljevstvom. I svugdje gdje se budu okupljali, posebice na liturgijskim slavljima, oni će se susretati s Bogom.
I dalje nam Bog ostaje misterij (zajedništvo triju božanskih osoba), a slično imamo i drugi misterij, to jest zajedništvo Boga i ljudi u Kristu (Crkva). Ipak ono se razotkriva po određenim znakovima, mi kršćani kažemo: po sakramentima, a najviše po ljubavi, po kojoj će svijet najviše upoznati da smo Božji, da je Bog Emanuel – s nama Bog. Isus je temelj zajedništva između Boga i ljudi, sigurno jamstvo da se nebo (raj) ostvaruje već na zemlji, štoviše on postaje susret, zagrljaj i neraskidiv vez između Boga i ljudi. Zato istinski kršćanin više Boga ne smješta nekamo daleko – “gore”, jer je s nama i među nama, makar ne tako dohvatljiv kako bismo mi željeli. A to je i razlog najveće kršćanske radosti, koja se hrani iščekivanjem novog neba i nove zemlje, što je Bog pripravio onima koji ga ljube i provode njegov program spasenja. Dakako, makar je spasenje Božji dar, ipak se ostvaruje uz uvjet da stvaramo takvo zajedništvo, u obiteljima i kršćanskim (župnim) zajednicama, koje bi bile “praksa neba na zemlji”. Težak, ali perspektivan zadatak. Jedino takve zajednice mogu nasljedovati Boga poslanja, odnosno biti misionarske, prenositeljice njegove ljubavi. O tome ćemo nešto više razmišljati u novim nastavcima.


Povratak