Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Gdje je ljubav, prijateljstvo, Bog je ondje  

Objavljeno | 6.4.2016.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Riječi naslova iz antifone su mise Večere Gospodnje (na Veliki četvrtak), koje predstavljaju srž života kršćana jer ih sabire i veže ljubav Kristova. Upravo način njihova okupljanja i ponašanja u svakidašnjem životu najbolji je raspoznajni znak da je Bog na poseban način prisutan upravo u kršćanskoj zajednici.

Božja ljubav razlivena u srcima našim
Tko god imalo poznaje evanđelje, a time su bitno obilježene i poslanice, osobito Ivanova, na svakom koraku susrećemo sržnu istinu da je kršćanski Bog sama ljubav: "Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu" (1 Iv 4, 16). Sv. Pavao će ustvrditi, i to je razlog kršćanske radosti, da je "ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetomu koji nam je dan" (Rim 5, 5). Jer u Isusu Kristu, kaže apostol Ivan "mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj". A to se na vrhunski način pokazalo upravo u Isusovoj muci i smrti pa s pravom kaže: "Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću" (1 Iv 3, 16). I zato kršćanin u toj neizmjernoj Božjoj ljubavi vidi ispunjenje svih starozavjetnih zakona i proroka, posebice zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Šteta je što je ta temeljna istina bila dugo u drugom planu, a prvo mjesto su zauzimali razni vjerski propisi, niz zapovijedi i zabrana, dok je kršćanski Bog bio i u nekim katekizmima prikazivan uglavnom kao pravedni sudac. Drugi vatikanski koncil učinio je pravu prekretnicu u teologiji, katehezi i propovijedi s obzirom na novu sliku čovjeka i Boga, upravo temeljeći sve na istini Božje ljubavi prema čovjeku i svijetu. Zanimljivo je da je papa bl. Pavao VI. na zaključenju zadnjega općeg zasjedanja Drugog vatikanskog koncila (7. prosinca 1965.) rekao: "Želimo najprije napomenuti da je religija našega Koncila bila u prvome redu ljubav. (...) Stara pripovijest o Samarijancu bila je paradigma u duhovnosti Koncila. (....) Struja ljubavi i divljenja potekla je s Koncila prema cijelom modernom svijetu. (...) Još nešto moramo istaknuti: sve to doktrinarno bogatstvo usmjereno je u jednomu jedinom smjeru – služiti čovjeku. Čovjeku, kažemo, u kojemu god stanju bio, u svakoj njegovoj slabosti, u svakoj njegovoj potrebi."
Stoga je potrebna veća otvorenost Božjemu Duhu, koji nas sve dublje upućuje u istinu o nama i našem odnosu s Bogom. Tako smo počeli više "otkrivati" Boga ljubavi, odnosno, što se, kako kaže papa Benedikt XVI., nismo zadržali na tome da je "biti kršćanin" plod neke etičke odluke ili neke velike ideje, "već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni smjer" (usp. enciklika Deus caritas est, 1). A ta Osoba je Isus Krist, koji nam je jasno rekao da ćemo u "posljednji dan" biti procjenjivani (suđeni) po ljubavi. Zaključno rečeno, Božja je ljubav trojstvena, bit Presvetog Trojstva i sv. Augustin će ustvrditi: "Vidiš li ljubav, vidiš Trojstvo. "Duh Sveti nas trajno osposobljava i potiče da postanemo ne samo dionici te trojstvene ljubavi, već da ju prenosimo drugima.
 
Ljubav i zajedništvo temeljni znak Božje prisutnosti
Na početku mise jedan od pozdrava predsjedatelja glasi: "Milost Gospodina našega Isusa, Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Svetoga Duha sa svima vama." To je dakle trajno stanje u kojem kršćani trebaju živjeti i u kojem dostojno mogu slaviti euharistiju, biti s Gospodinom. Dakako, ne može se od kršćana očekivati neka "anđeoska čistoća", jer su krhki i grješni ljudi, ali oni su pozvani težiti životu u kojem vlada Isusova ljubav i jedinstvo, na koje ih je pozvao i za koje su u sakramentima osposobljeni, počevši od krštenja. Upravo će takvo jedinstvo te iskazivanje ljubavi u praštanju, što se izražava i u pokajničkom činu na početku mise, biti vjerodostojan znak da je Bog trajno prisutan, da je na djelu, što će pomoći župnim zajednicama da budu svojevrsna "praksa neba na zemlji".
Premda je i u prvoj kršćanskoj zajednici bilo nekih odstupanja od toga zakona ljubavi, ipak su bile jake, spremne oduprijeti se svim nevoljama koje su ih čekale, osobito progonstvima, onda kada su bili "jedno srce i jedna duša" (Dj 4, 32), kad im je bilo sve zajedničko i zato im je Gospodin "danomice pridruživao spasenike" (usp. Dj 2, 44). Tko ih je promatrao, nije mogao ne zaključiti da takvo ponašanje nije samo nešto ljudsko, već da je na djelu neka božanska snaga.
Premda Boga nikada nitko nije vidio, on se čini "vidljivim" na mnogobrojne načine. Reći će papa Benedikt XVI.: "I u kasnijoj povijesti Crkve Gospodin nije odsutan: uvijek nam iznova izlazi ususret, po muževima i ženama koji zrače njegovom prisutnošću, u svojoj riječi, u sakramentima, na osobit način u euharistiji. U liturgiji Crkve, u njezinim molitvama, u životu zajednice vjernika, doživljavamo Božju ljubav, opažamo njegovu prisutnost i učimo na taj način prepoznavati ga u svojoj svakodnevici. On je prvi nas ljubio i nastavlja nas prvi ljubiti; zbog toga i mi možemo odgovoriti s ljubavlju" (Deus caritas est, br. 17). Hvala Bogu što možemo reći da i danas imamo brojne kršćane koji zrače tom Božjom ljubavlju. Ovog puta mislimo na poseban način na naše misionare i misionarke.
 
Nevolje s ljubavlju, pa i s Bogom
Međutim, uza sve dobro i lijepo što je kršćanstvo donijelo tijekom dvadeset stoljeća, otkad je Krist uskrsnuo i unio "kvasac ljubavi" u ovaj svijet, smijemo i danas ponoviti pitanje velikog hrvatskog teologa T. Šagi-Bunića (koje je postavio još na Božić 1966.) o tomu: pruža li naša povijest zaista sliku otkupljene povijesti. Ako je Isus postavio kvasac drugačije povijesti i budućnosti, poslavši po svijetu svoje učenike da stvaraju Božje kraljevstvo ljubavi, zašto i dalje grme oružja te "zašto kršćani nisu kao kvasac uspjeli da sva ta povijesna kretanja, sva ta gibanja budu drugačija: da se mržnje i svake zle volje svedu na najmanju mjeru te da se više zapaža, po kršćanima stvarna prisutnost Boga živoga u povijesti ljudskoj".
Ako to prenesemo na naše kršćanske zajednice, odakle tolika trvenja i nadmetanja, zašto negdje i prvi župni suradnici "ne razgovaraju"? Stoga papa Franjo u apostolskoj pobudnici Radost evanđelja gotovo na dramatičan način upozorava na pomanjkanje ljubavi unutar zajednica, s pitanjem: Koga možemo evangelizirati nekim ponašanjima? I odatle žarki poziv u Godini milosrđa da kršćani više usvoje duh praštanja, ljubavi i milosrđa, jer "koliko samo štetu naprave riječi koje su nošene osjećajima ljubomore i zavisti? (...) Ne suditi i ne osuđivati znači, u pozitivnom smislu, znati otkriti ono što je dobro u svakoj osobi i ne dopuštati da ona trpi zbog našeg pristranog suda..." (Bula o Izvanrednom jubileju milosrđa, br. 14).
Moramo biti svjesni činjenice da je naša duhovnost, kako kaže veliki hrvatski filozof i teolog V. Bajsić, "neprestano ugrožena provalama magle zla iz čovjekova podzemlja". Pritom zaboravljamo da i humanistička psihologija tvrdi da u svakome čovjeku ima nešto dobra i da to moramo poštivati, a ne samo vrebati na njegovu tzv. Ahilovu petu. Jer tad se, svjestan svoje grješnosti i zloće, počinje još više zatvarati u svoj brlog, strahujući da će ga drugi uništiti, pa i sami kršćani ako među njih dođe. A činjenica je da se grješnici Isusa nisu bojali, jer su u njemu prepoznavali Božju ljubav i spas. Upravo je danas, u vrijeme galopirajuće nesnošljivosti, od političke do obiteljske razine, presudna uloga kršćanskih zajednica da više porade na usvajanju stava odricanja od osuđivanja što čovjeka može još više "pokopati". Jedino ljubav i milosrđe spašava, o čemu izvrsno svjedoči slučaj izgubljenog sina, žene preljubnice i dr. u Isusovim prispodobama. Zašto se nešto takvo ne događa više u našim župnim zajednicama? Prihvatimo riječi spomenute antifone (na Veliki četvrtak): "Kad se dakle sakupljamo mi u jedno, nek' se više i ne dijele naše misli; nek' je konac zlobnim svađam, a i raspram; u sredini našoj neka bude Krist Bog." Kada među kršćanima više zavladaju odnosi praštanja i milosrđa, oni koji su se udaljili ili ne vjeruju sve manje će imati problema s vjerom i Bogom i ne će ga smještati nekamo u nebesa, već će ga prepoznati u kršćanskoj zajednici.
 


Povratak