Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Ipak – s nama Bog!  

Objavljeno | 21.7.2016.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Završavajući ova promišljanja o Bogu, u njegovoj trojstvenosti i objavi u Isusu Kristu, u što nas trajno uvodi Duh Sveti, ne možemo ne zaključiti da je sve to zapravo bilo ljudsko mucanje, makar utemeljeno na nekim čvrstim uporištima. Bog ostaje najveći misterij pa sa sv. Pavlom ponavljamo: "O dubino bogatstva i mudrosti i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi" (Rim 11, 33).

1. Bog u predanju i ljubavi
Uza sve to što na trenutke osjećamo kako je teško vjerovati u Boga, ipak je za čovjeka najveća radost postajati svjesnijim da u ovom svijetu, najčešće praznu od smisla i ljubavi, Bog nije "zašutio". Štoviše, došao je i trajno dolazi čovjeku, da postane stvarnost unutar našega života. Danomice se možemo uvjeriti u istinitost anđeoskih riječi nazaretskoj djevojci Mariji i potom njezinu zaručniku Josipu da Bog želi s čovjekom dijeliti sudbinu. Sva se zapravo objava događala kao ispunjenje onoga što je Bog najavio po davnim prorocima: "Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel, što znači 's nama Bog'!" (Mt 1, 23).
Time se ispunjava čovjekova čežnja za "nepoznatim Bogom", koji izlazi iz svoje skrovitosti i otkriva se u predanju i ljubavi. Poznato nam je da je njemački filozof F. Nietzsche bio velik nihilist, a time i nevjernik, zapravo jedan od glavnih filozofa sumnje, koji služe kao uporište svima koji niječu Boga. Međutim pitanje je kolikima je poznat njegov vapaj: "Svih potoka mojih suza k tebi vodi tijek! I mojeg srca zadnji plam – k tebi tinja! O vrati se, ti nepoznati Bože, moja boli, moja zadnja srećo!" Može se sa sigurnošću pretpostaviti da bezbroj ljudi, na ovaj ili drugačiji način, izražava svoje vapaje odsutnomu Bogu, želeći ostvariti kakav-takav susret s njime u svojem životu.
No europski je okoliš duboko sekulariziran, a sve ono što podsjeća na Boga, svi kršćanski simboli, sve to biva potiskivano iz kulturnog horizonta današnjeg čovjeka, da bi se prekinula svaka životna veza s kršćanskom vjerom. Zašto baš s njome? Pa zato jer ona na najizravniji način govori o Bogu, istina, daleku, ali i veoma blisku, o Bogu koji je u ljudskoj povijesti. Jer u Isusu Kristu Bog je definitivno otkrio samog sebe, božansko se Trojstvo pokazalo kao spasitelj svih ljudi, koje pritišće teret života i grijeha. Štoviše, ništa ljudsko, osim grijeha, nije mu strano, i želi ga dovesti do punine. Makar je to nekima teško priznati, naša ljudskost ne može postići svoj smisao, pogotovu ne puninu rascvata, bez Božjih zahvata.
 
2. Punina života u prvomu planu
Tragedija je naime u čovjekovu uvjerenju da može sam sebe spasiti. Stoga se sve više govori o nužnosti prve evangelizacije, koja smjera prema osnovnom susretu s kršćanskom porukom. Ne radi se o tome da će mu se prenijeti "snop kršćanskih istina", već da ga se dovede k tomu da ozbiljno uzme u pretres problem Boga i religije, a sve na crti rasvjetljavanja vlastitog identiteta.
Pritom, zacijelo, nema smisla moraliziranje, niti svođenje radosne vijesti samo na sakralizirano održavanje moralnih zabrana, popraćeno prijetnjom vječne kazne i svođenjem Božje riječi uglavnom na njegove zapovijedi. Valja voditi računa o tome da je današnji čovjek, već mlad, usmjeren na sadašnji trenutak i temeljno je pitanje što i kako učiniti da mu kršćanstvo bude radosna vijest o Božjoj spasiteljskoj prisutnosti? Kršćani prvih stoljeća definirali su kršćanstvo kao "vijest", ne kao neku mudrost, moral ili doktrinu, već kao vijest, i to "dobru vijest". A ona se sastoji u činjenici da nas Isus Krist ovlašćuje proklamirati da životni krahovi, pa ni smrt, nisu zadnja riječ života te da u temelju ljudskog bića nije apsurd, već ljubav, koja omogućava da čovjek uspije ako se otvori životu i ljubavi.
Čovjeku koji se bori sa samim sobom i sa životom u cjelini valja prići s velikim obzirom i navijestiti mu onoga koji je, kao Sin Božji, Bogočovjek, rekao: "Dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju" (Iv 10, 10). Nije li upravo "kategorija života" od bitne važnosti? Traženje spasenja treba gledati pod kutom traženja punine života. Upravo je kategorija života središnja misao u Novom zavjetu i u cijeloj Bibliji. Isus kaže: "Ja sam put, istina i život" (Iv 14, 6). Štoviše, punina života bitno se poklapa s djelom Božjega spasenja. Isusovo poslanje je predstavljeno u slici prijelaza iz smrti u život (Iv 5, 24), da bi čovjek mogao živjeti u novosti života (Rim 6,14), da bi imao život vječni (Lk 18, 18.30).
Život ima osobniji karakter i upućuje prema najdubljem iskustvu ljudske osobe u odnosu na Boga. Štoviše, od svojih početaka kršćanstvo se, koristeći govor hebrejskoga ambijenta, predstavljalo kao put prema životu ili put života. Ne bi li propovijedi, vjeronauk i kateheza trebali biti više kao ponuda uzoraka ovladavanja životom, u čemu se svatko, posebice mladi čovjek, sve teže snalazi, dakako u svjetlu Isusove ponude. A Biblija nam jasno govori da sve pozitivno što obilježava život dolazi od Boga. Čovjek nije izvor života, nema od samog sebe život. Bog je izvor života!
Istinsko kršćansko učenje od početka, na neki način, pobija svaku sumnju, svaki govor koji se nameće u tolikoj literaturi i kulturi uopće, da se priznavanjem Boga umanjuje čovjekova vrijednost. Naprotiv, evanđelja su nam bjelodan pokazatelj da sve što je istinski ljudsko biva uzdignuto na višu razinu, biva spašeno, te ulazi u sferu života vječnoga, što je temeljna kategorija Isusova propovijedanja. A ta radosna vijest upravo odgovara na jedno od bitnih obilježja današnjega mladog čovjeka, a to je čežnja za autentičnošću, odnosno punim samoostvarenjem. Premda je ta težnja često okrenuta prema slušanju njegova unutarnjeg dinamizma i odbijanju vanjskih ponuda, osobito naredbi, ipak to treba uzeti ozbiljno i u tom vidjeti šansu. To znači da nije uputno nastupiti odmah s normama, već s osobom Isusa Krista, sa stavljanjem s njime na put, uz uvjet da traženje života vječnoga uključuje istinsko vršenje zemaljskih zadataka, borbu protiv zla, zalaganje da se izgradi pravedniji svijet, dostojniji čovjeka.
To znači da prije nego se počne s "traženjem Boga", potrebno je dosta vremena za naporno čišćenje ideje o Bogu. Radi se o putu demistifikacije idola koji dominiraju životom te pokazivanja da je temeljna stvarnost evanđelja ljubav Boga koji spašava. To vidimo u Ivanovu evanđelju i poslanicama. Bog je ljubav, odnosno Božja se inicijativa spasenja sastoji u tome da je Bog u Kristu inicijativa ljubavi prema čovjeku. On nije hladni zakonodavac koji diktira svoje zakone čovjeku i oštro kažnjava one koji ih krše. Naprotiv, Bog je nadasve Otac koji ide u potragu za izgubljenim čovjekom, da ga spasi i dovede životu. Zato sv. Pavao inzistira da je cjelokupna Božja inicijativa spasenja u Kristu nadahnuta ljubavlju Božjom prema čovjeku.
 
3. Bog je ipak u crkvenoj zajednici
Suvremeni čovjek suočen je s osnovnim pitanjem: postoji li negdje u ovome univerzumu ljubav kojoj se čovjek može povjeriti. Zato je Isus toliko računao sa zajednicom onih koji žive u savezništvu s Bogom, u kojoj se Bog objavljuje kao misterij ljubavi i nade, gdje se događa radikalno pomirenje. Ta je vjernička zajednica, kao klica i početak neba na zemlji, pozvana svjedočiti da su sva ljudska bića pozvana postati njegova posinjena djeca i međusobno braća u velikoj zajednici bratstva, pravde ljubavi i mira. To je plan koji je upravo Krist zacrtao. O kako bi nam danas to trebalo shvatiti i živjeti!
Ako se traži korjenitija promjena župnih zajednica, to je upravo stoga da više pokažu Boga "na djelu", gdje ga se može doživjeti kao Oca i Spasitelja. Taj Bog se u Isusu Kristu upravo vezao uza zajednicu vjernika, odlučio s njome družiti i živjeti, da ona sa svoje strane svjedoči o njegovoj veličanstvenoj prisutnosti i njegovim djelima, u njegovu izvođenju ljudi iz tame u svoje divno svjetlo.
Ne želimo zaključiti da je to lako, odnosno da i dalje nije teško vjerovati, jer se čovjek susreće s nizom izazova i zaprjeka. Ne bi li upravo trebalo, i na stranicama ovog časopisa, posvetiti više prostora tomu temeljnom pitanju, odnosno "činima vjere, ufanja i ljubavi"?
 
 


Povratak