Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Ipak nevolje s prisutnim i odsutnim Bogom?  

Objavljeno | 20.7.2015.

Piše Milan Šimunović
 
Završavajući prilog u ovoj pastoralnoj godini o približavanju istinskomu Bogu, što kršćani smatraju uvjetom za istinsko očovječenje, odlučio sam se za ovaj naslov, premda može ponekog čitatelja donekle i zbuniti. Naime, dok nam s jedne strane sve izgleda jasnim, na temelju jedinoga cjelovitog mjerodavnog govora o Bogu po Isusu Kristu, istodobno se, i kao praktični vjernici, a da o distanciranima i ne govorimo, nađemo, ako smo iskreni pred samima sobom, zatečeni činjenicom koliko je naša vjera daleko od Isusova evanđelja.
1. Kamo s Bogom i sa sobom?
Jednomu uvaženom intelektualcu, franjevcu i prijatelju, priopćio sam da me posljednje vrijeme, osluškujući brojne ljude, a i gledajući kako se stvari razvijaju, salijeću misli da mnogi ljudi ne znaju "kamo s Bogom i sa sobom". Dok mu se taj naslov svidio, inače provokativan, rekao mi je da je malo "prejak", ovisno o tomu kako će ga pojedini čitatelj shvatiti. Odlučio sam to pitanje, tu svojevrsnu muku, podijeliti s vama na kraju ovogodišnjih napisa.
Posljednje vrijeme sve se više pribojavam da je nemalen broj i praktičnih vjernika još uvijek religiozan, ali vrlo malo vjernik, a to znači da štuje "Boga religije", a ne vjere u njega kakvu je Isus predložio i tražio, što predstavlja temeljni novitet. I suvremeni čovjek, kao u dalekim poganskim vremenima, još prije Isusa, često o Bogu misli dosta prizemno, želi ga imati "blizu i pri ruci". A to često ne doživljavamo. I makar netko bio velik vjernik, ipak se nađe barem pokolebanim kad vidi da jednako obolijevaju, ostaju bez posla i na rubu života i vjernici i nevjernici. Očito je da će suvremeni evangelizator, posebice svećenik, morati biti daleko skromniji u procjeni, a kamoli u osudi ljudi koji, jednostavno, gube volju, pa čak i vjeru, odnosno kad se pojedini pitaju: "Gdje je sada Bog?" Danas je svijet medija otvorio široka vrata i za "intimnija izjašnjavanja". Tako se događa da već djeca kažu da ne vjeruju, a ako to izričito i ne reknu, to pokazuju. Pogledajmo mnoge nakon krizme.
Neka mi se ne zamjeri što ću odlutati u veoma daleku prošlost i citirati jednog ateista čak iz prvoga stoljeća prije Krista. Bio je to najznamenitiji rimski pjesnik Tit Lukrecije Kar, koji je napisao šest knjiga da bi ljudima podario "slobodu od moći Božje". A mi smo mislili da je sve počelo s nekim modernim filozofima, posebno marksistima i komunistima. Zamislite kako taj filozof razmišlja: "Što vrijedi čovjekova molitva? Netko, počne li se bližiti oluja na moru, niže molitvu za molitvom, pravi zavjete i obećanja, a ipak će jednako kao i onaj koji ništa od svega toga ne čini biti spašen ili će ga olujni vrtlog vjetra gurnuti u dubinu i udaviti... I kako bi Bog imao nešto s nevremenom, munjom i gromom? Kao dokaz može poslužiti već to što munja isto tako udara u sveti hram te Bog tako svoju vlastitu sliku, napravljenu umjetnički i s mnogo truda, razbija kao glinene lonce."
 
2. Nema izlaza u religiji, već samo u vjeri
Čovjek u svojem traganju da dokine "svoje granice" čezne za nekim "višim Bićem", želi se navezati na nekoga jačega, a to je u bîti religija, što po sebi nije loše. Ali ako samo ostane na tome, on se još uvijek vrti u krugu. Štoviše, često se razočarava, makar se spomenuti pjesnik, kao i tisuće poslije njega do danas, pouzdaje konačno samo u razum. I premda vidi da je to na labavim nogama, nikako da se uvjeri da mu nema spasa ako ne nastavi tragati i otvarati se višim horizontima. Jer Bog je ipak drukčiji nego što ga pruža obična religioznost.
Pretpostavljam da će se poneki čitatelj sjetiti nekih od naslova knjiga, što prevedenih, a što od naših autora, koji se upravo suočavaju s tim pitanjem "blizoga i odsutnoga Boga". Bilo bi dobro posegnuti za nekim knjigama, naprimjer, T. Šagija Bunića, iz vremena završetka II. vatikanskog koncila, Nema privatnoga Boga (KS, Zagreb, 1970.), filozofa (sada riječkog nadbiskupa) I. Devčića Pred Bogom blizim i dalekim (FTI, Zagreb 1998.) te dvojice stranaca, G. Hasenthülla Nepoznati Bog (KS, 1982.) i Françoisa Varonea Nevolje s odsutnim Bogom (KS, 1998.). Nije to samo problem mladih. Svima nam sami naslovi govore da se, prije ili kasnije, moramo "sprijateljiti" s činjenicom da, uza sve to što nam se Bog objavio, on ostaje velika tajna, ne možemo dokučiti sve "njegove namjere" te se pitamo zašto nešto dopušta ili ne učini. Uostalom, i sam se Isus, istovremeno Bog ali i čovjek, našao na muci kad se suočio s finalnim trenutcima svojeg života. Uvijek nam teško odzvanjaju riječi psalmista na Cvjetnicu: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?"
Ipak, ono što kršćane čini radosnima jest upravo činjenica da se u Isusu Bog dovoljno otkrio, čime mogu biti slomljene krutosti i zakonitosti koje religija skriva u sebi, odnosno pokušaj da čovjek "izmisli svog boga". Jer religija postaje varka ako ne dopusti približavanje istinskomu Bogu, s kojim se, u Isusu, može uspostaviti kontakt. Jer tad bi prerasla u vjeru, što upravo nudi izvorno kršćanstvo. Nije to nikakvo umanjenje njegove vrijednosti, kad mu i nova evangelizacija govori da je jedini izlaz "baciti se u naručje" Oca Nebeskoga.
Zadatak evangelizacije jest upravo suočavanje s ostatcima religioznosti zatvorene u sebe, odnosno da se ne dozvoli da se rascvjeta "kruta religija". Jer toga ima mnogo ne samo u poganskim religijama, u vjerovanjima raznih plemena i gurua, već i u praznovjerju i infantilnoj religioznosti visoko civiliziranih naroda, i u našoj Europi. Jer i danas se u "nešto" mora vjerovati i zato što čovjek sve više shvaća da ga tehnika i znanost ne mogu izvući iz "životnoga blata", nego ga ostavljaju ogoljela poput prvoga Adama ili onoga premlaćenog čovjeka kojeg je srećom uočio evanđeoski Samaritanac. Ali pravi pomak se ne će dogoditi ako ne dozvoli Isusu da očisti hram njegova srca od svakoga "trgovanja", od lažnih idola. Nije li i papa Franjo upravo ciljao na tu potrebu u pobudnici Evangelii gaudium, koja, šteta, još nije pravo prodrla niti u neke crkvene krugove?
Da, Bog je "istupio u Kristu" iz svoje skrivenosti, postao nam bliskim. Ali Isus je također jasno rekao i posvjedočio da moramo biti ozbiljni s Bogom i da s njime ne pokušamo baratati kao s nekim tko će "začepljivati rupe" našega života, ili da ne završimo u kakvu sentimentalizmu i takvu drugovanju s njime da nam zapravo mora biti ad instant na pomoć, što se događa i u nekim duhovnim pokretima. Naprotiv, traži se jaka evanđeoska vjera, ono povjerenje koje je već pokazala Marija, pristajući na volju Božju, makar puno toga nije shvatila, a da i ne govorimo o samom Isusu, koji nas je, uza sve enigme s kojima se čovjek susreće u odnosu na Boga, pozvao da u njega i Boga vjerujemo, što je zapravo isto. I zato će na neki način prigovoriti učeniku Filipu da je toliko s njime i još uvijek pita da mu pokaže Oca. Htio je reći da je Bog upravo u Isusu postao čovjeku blizak, konačno prisutan, makar to on teško shvaćao.
 
3. Bog čovjeku prisutnik, a ne konkurent
Temeljno je pitanje kako izdržati u uvjerenju da je Bog u Kristu na čovjekovoj strani. U uvodu knjige I. Devčić lijepo naglašava da je moguće opovrgnuti ateističku kritiku prave religije (koja vodi prema jednomu Bogu), i to na način da se na razvoju shvaćanja čovjeka kao osobe pokazuje kako Bog nije konkurent čovjeku, nego upravo uvjet mogućnosti njegove istinske samospoznaje i potpune afirmacije.
Čini mi se da smo na tragu priličnog uspjeha nove evangelizacije ako pokušamo tako naviještati, dakako i životom pokazati da je Bogu stalo do našega istinskog očovječenja. To se mora više vidjeti iz naše kateheze, iz propovijedi i slavlja sakramenata, makar će se uvijek naći onih koji će se zatvoriti poticajima Duha Svetoga.
Premda nam lažna religioznost nagurava misao da trebamo tražiti "jakoga Boga", on se u Isusu pokazuje nejakim i ovisnim o nama, ali upravo u toj nemoći očituje svoju snagu, ne da vlada, nego da snagom svoga Duha ozdravlja, pomiruje i sjedinjuje. I mi tu snagu dobivamo u sakramentima, da budemo njegova spasonosna prisutnost. Očito će trebati više progovoriti o Bogu kojeg se može susresti u slavljima i životu župne zajednice. To je divna tajna kršćanske vjere!


Povratak