vatikan.va hbk.hr PMD

Isus Krist razbija suhoparne sheme  

Objavljeno | 1.8.2018.

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Svakodnevno smo okruženi različitim analizama situacije, pa i kritikama postojećeg stanja. Takav odnos prema stvarnosti pomalo zahvaća i župnu zajednicu. Može se prepoznati duh koji odražava stajalište da sav uspjeh ovisi o količini angažmana ili važnosti projekata koje vodi i osmišljava određena osoba. Tako se odjednom na krhka i grešna leđa suvremenog čovjeka sručila sva odgovornost u svim segmentima društva, a ponekada i u Crkvi. Kao da smo izgubili jasnoću temelja da je Bog očitovao svoju beskrajnu ljubav u trpećem i uskrslom Kristu, a onda nije neobično da promjene u društvu, napose neke pojedinosti, značajne s antropološkog gledišta, utječu na odgojni proces u obitelji, kao i na sposobnost (ne)življenja u ikakvu obliku zajedništva. Odnosi se to na: „pomračenje smisla za Boga i zatamnjenje dimenzije unutarnjosti, nesigurno oblikovanje osobnog identiteta u pluralnom i rascjepkanom svijetu, otežani dijalog među naraštajima, podjela između razuma i čuvstvenosti“  (usp. Tonelli, 2011.: 248). Logična je posljedica da čovjek sve teže pronalazi dublji smisao postojanja i da se svakodnevno susreću osobe koje su „napola djeca“ i „napola odrasli“, a trebali bi pratiti i voditi prema odgovornosti i zrelosti, biti osobe čije da životu nadilazi samo lagane i suncem obasjane trenutke ili dane života (usp. Kothgasser i Sedmak, 2012.: 46).  Odgovornost i zrelost života nije lako ostvariva u realnosti čovjeka koji po načelu „uradi sam“ često završava odvajanjem od vlastitih korijena (kako kršćanskih, tako i obiteljskih), ali i od drugih ljudi, tako da na kraju ne voli ni sebe ni život (usp. Tonelli, 2011.: 249). Iako nam se može objektivno prigovoriti da smo i mi upali u napast analize, „dio mudrog i vjerničkog ostvarivanja razlučivanja jest i hrabra potvrda velikog otajstva u koje smo uključeni, kao i priznavanje njegove djelatne prisutnosti u stvarnosti. Nije uputno zatvarati oči, a ne osposobljuje ni za neumoljiva pitanja, kao da je riječ o izričaju sučeljavanja koje opravdava najnemilosrdnije vrednovanje. To nam, naprotiv, pomaže da probleme, one prave probleme nazovemo njihovim imenom, mjereći udaljenost između postojećeg stanja i našega zajedničkog projekta. Ohrabruje i čini djelatnom našu nadu: predlaže nam perspektivu budućnosti, koja je sposobna preoblikovati sadašnjost i uvjerava nas u pozitivan ishod.“ (Tonelli, 201.: 249) Važno je stoga otkrivati korake nadilaženja i puteve rasta, jer tek je tada moguće nadići postojeće stanje i otkrivati prostor za ostvarivanje poziva koji smo po krštenju primili. Moramo biti spremni mijenjati uobičajenu shemu djelovanja promišljajući o „tri koraka“, koji nisu nikakve stube na putu svetosti, već mali poticaj za drugačiji hod koji uključuje: povratak korijenima, navigaciju osobnog rasta i angažman koji preoblikuje.  
 

1. korak: povratak korijenima
 
Krist je „evanđelje vječno“ (Otk 14, 6) i „jučer i danas isti je – i uvijeke“ (Heb 13, 8), ali njegovo bogatstvo i njegova ljepota su neiscrpni. Isus Krist može također razbiti suhoparne sheme u koje ga pokušavamo zatvoriti, a iznenađuje nas svojom konstantnom božanskom kreativnošću (usp. EG, 11). Ta spoznaja dokida bezbrojne izgovore i postavljene uvjete koji nas paraliziraju u svakodnevnom nečinjenju, jer nam je sigurnost Isus Krist, Učitelj koji je djelom i riječima poučavao stil postojanja i djelovanja sukladan Božjemu naumu. Svako autentično iskustvo istine i ljepote po svojoj naravi teži tomu da raste u nama i svaka osoba koja je iskusila duboko oslobođenje stječe veću osjetljivost na potrebe drugih (EG, 9). Znamo da, gdje god su učenici prolazili, nastajala bi „velika radost“ (Dj 8, 8), a oni, usred progona, „ispunjali su se radošću“ (Dj 13, 52) (usp. EG, 5). Istinska radost i trpljenje jedini su put širenja Božje ljubavi i ne nužnom tim redom, nego ruku pod ruku. Posljedica je da se, okružen takvim ljudima, svatko osjeća dobrodošao, jer otkriva radost i zahvalnost susreta otvorena srca, koji se prepoznaje u prihvaćanju da svaka nova osoba donosi promjene (dobre, ali i manje dobre) i potrebna je podrške u otkrivanju i ostvarivanju darova bilo pojedinaca bilo cijele zajednice. Na takav način uložen napor početak je novog puta zajedničkog rasta.
 
2. korak: navigacija vlastitog rasta
 
Znamo da život ima svoja pravila, kao što znamo da na putu zrelosti nema jedne točke na kojoj, dosegnuvši ju, možemo stati i u njoj uživati jer smo ostvarili svoj vrhunac. Neprestano moramo raditi na sebi i ne smijemo stati, jer stajanje na mjestu, osobito u duhovnom smislu, postaje opasno. Ako smo se odlučili za rast, onda rastu moramo davati određeni smjer. Sjetimo se Petra koji je poželio hodati po vodi i zamoli Isusa da mu zapovijedi da dođe k njemu. „I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: 'Gospodine, spasi me!'“ (Mt 14, 28 – 33) Petar nam itekako vjerno pokazuje što se događa s našom lađom života kada prestanemo gledati u Krista i klanjati mu se, kada prestanemo ili ne znamo navigirati prema Božjem naumu spasenja za nas. Upravo zato trebamo odrediti svoj smjer putovanja, a sigurni instrumenti oduvijek su duhovna djela poznatih svetaca. Prisjetimo se Franje Saleškoga i njegova djela Filotea, koje ima odjeka u životima mnogih vjernika i danas. Poznato je kako je papa Ivan XXIII. već u sjemeništu sastavio pravila duhovnog života da bi se trudio glede vlastite predanosti Bogu, pronicanja u volju Božju i približavanja samoj svetosti života. Imao je volju za „navigacijom vlastitog rasta“, koja se sastojala od tihe molitve u trajanju od petnaest minuta na početku dana, četvrt sata provedena u čitanju duhovnog štiva i redovita ispita savjesti na kraju dana (usp. Kothgasser i Sedmak, 2012.: 46). Trenutak kada odaberemo Božji smjer za sebe i obitelj, cilj kojemu težimo itekako nam daje jasan okvir za ostvarivanje u svakodnevnom životu. Činjenica je da uvijek možemo pronaći objektivne poteškoće za održavanje odabranog smjera zbog nedostatka vremena i svakodnevnih obveza ili borbe za egzistenciju, ali ključ je rješenja u želji i snazi da dobro rasporedimo dan, tjedan, godinu. Moramo biti iskreni da vrijeme za koje učestalo tvrdimo da nemamo ovisi upravo o našoj spremnosti da uvijek biramo dobro i plemenito sa spremnošću da bezuvjetno služimo, a to je preduvjet da svojim angažmanom preoblikujemo stvarnost oko sebe.  
 
3. korak: angažman koji preoblikuje
 
Nismo spremni angažirati se ako u nama nema suosjećanja koje nije tek površni osjećaj, nego snažno, ali istovremeno i nježno zauzimanje za drugu osobu. To je način očitovanja Božje ljubavi u svijetu po našem životu i svakodnevnom djelovanju. To je početak iskrena sudioništva u životu drugoga, koje ne isključuje, nego spremno usmjerava prema istinskomu izvoru života i radosti. Bez naše ukorijenjenosti u Kristu i navigiranja rasta prema Istini i Ljubavi, zasigurno ćemo upasti u aktivizam koji ne samo da ne preoblikuje, nego i razdvaja i umara. Ne smijemo zaboraviti da bez dužih trenutaka klanjanja, molitvenog susreta s Božjom riječi, iskrena dijaloga s Gospodinom, naše zadaće lako postaju besmislene; gubimo snagu zbog umora i teškoća i naš se žar gasi. Zato budimo duhom ispunjeni blagovjesnici koji mole i rade (usp. EG, 262).
 
 


Povratak