Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Izvesti na "pučinu" i "baciti mreže"  

Objavljeno | 17.7.2014.

Piše: dr. Milan Šimunović
 
Sv. Ivan Pavao II., papa, u apostolskom pismu Ulaskom u treće tisućljeće završavajući slavlja Velikoga jubileja dvije tisuće godina kršćanstva, podsjeća Crkvu da joj se sada otvara novi dio puta. Pritom se nadovezuje na Isusove riječi apostolu Petru da "izveze na pučinu" (usp. Lk 5, 4), nakon čega je to učinio "bacivši mreže" i ulovivši veoma mnogo riba (usp. Lk 5, 6).

Na kraju jedne pastoralne godine, kada nastupaju ljetni praznici, svaki se suvremeni "apostol", svećenik i misionar, zacijelo pita kako se odazivao Kristovu pozivu i u tom smislu samokritički se osvrće na prijeđeni put. Da, to je dobro učiniti prije godišnjih odmora, premda će za mnoge pastoralne djelatnike i ljeto biti prilično naporno, s obzirom na velika proštenja i blagdanska okupljanja. Ipak i za vrijeme makar kraćega odmora, i na moru, dogodit će se razni susreti s kolegama iz drugih biskupija, kao i sa zauzetijim kršćanima, možda i s ponekim misionarom koji će doći u svoju domovinu, kada će biti prigoda za izmjenu iskustava.
 
1. Jesmo li (bili) dostojni?
Dok smo pozvani s povjerenjem se otvoriti budućnosti, ipak nas slijeću misli o našim propustima, sve dotle da nam se, kao apostolu Pavlu, događa "svakodnevno salijetanje" (usp. 2 Kor 11, 28), odnosno da nas pritišću ne samo naše slabosti, već i osobni grijesi, pa se poput negdašnjega milanskog nadbiskupa C. M. kard. Martinija pitamo: "Nisam li iznevjerio Isusovo poslanje?" Svatko ima svoj značaj, primljeni odgoj i formaciju te svoj stil komuniciranja. Nemalen broj vidi da je potrebna promjena mentaliteta, odnosno otvaranje novome, dok se u isto vrijeme događa da se "radi po starome" i da nema pomaka.
Dakako, s pouzdanjem u Božje milosrđe, koje nema granica, ipak nas, kako svećenike, tako i ostale vjernike, muči činjenica da smo negdje "zatajili". Štoviše, makar smo negdje i više uspjeli, često se osjećamo nedostojnima, sve dotle da nam se dogodi da poput apostola Petra reknemo: "Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine." (Lk 5, 8) Događa se određena zbunjenost i postavlja pitanje kako dalje, osobito u trenutcima kada nam čak i slabi osjećaj da je Isus s nama. Jer svjesni smo svoje krhkosti i neodvažnosti, pogotovo ako treba početi nešto "novo", i to na novom mjestu, kad poneki svećenici tijekom ljeta budu premješteni.
Možda smo kao vjernici i u opasnosti da podliježemo napasti tzv. nostalgije, tvrdeći kako je nekad bilo bolje, kada smo bili sigurniji u svojim zacrtanim "pastoralnim shemama" i običajima. Danas kao da se sve najednom toliko promijenilo, štoviše u napasti smo da nas Bog "na olujnom moru prepušta nama samima". Međutim, treba i na odmoru jačati vjeru, u uvjerenju da bi bilo fatalno podleći napasti Zloga da zaboravimo prisutnost Duha Božjega, štoviše da postanemo žalosni zbog svega zla koje se događa, do te mjere da mislimo da se ne možemo boriti s raznim "silama" neravnomjernim sredstvima, tim više što se sve više širi indiferentizam, egoizam i zaborav Boga.
 
2. Pretjeran strah od novih izazova
Istina, novi kulturalni scenariji predstavljaju velike izazove za sve pastoralne djelatnike i svjesnije vjernike, sve dotle da nas počinje hvatati strah od znatnih "osipanja naših redova", barem na europskim razinama. Dok jedan afrički misionar, makar ne bez velikih teškoća, može češće konstatirati da se Crkvi sve više pridružuje "broj spasenika", kao što se događalo u početcima Crkve, ovdje će velik broj svećenika, ovisno o pojedinim regijama, morati zaključiti ne samo da se kao narod i kao vjernici brojčano smanjujemo, nego i da se "gubi volja". Pritom postajemo sve nepovjerljiviji jedan prema drugome, jer smo doživjeli niz neugodnih situacija. Naše nas okruženje na neki način sili da se skrivamo iza finih manira, ophođenja i otrcanih fraza, bojeći se da opet ne doživimo kakve neugodnosti.
I bez obzira na mnoge društvene, političke i ekonomske pokazatelje, a da i ne govorimo o vremenskim kataklizmama, kao što je bila poplava u našoj Slavoniji i susjednoj nam Bosni, u ljude "ulazi neki strah od budućnosti". Stručnjaci se slažu u tvrdnji da je strah "tvrdoglav pratitelj" kroz život. Opterećuje nas naša prošlost, koju se ne može izbrisati. Neki su strahovi uvjetovani situacijom, neki zadani samim životom, sve do onih tzv. neurotičnih strahova kao rezultata neriješenih duševnih konflikata. Mnogi naši suvremenici uvjetovani su skrivenim zdvajanjem u besmislenosti, u strahu da se naš život na kraju raspline u ništavilu. Moramo priznati da je i određeno naše propovijedanje, uz vjeronauk, vjeru znalo svesti na "religiju straha", u kojoj se odnos prema Bogu ne određuje povjerenjem prema njemu, nego nizom propisa i zabrana. Današnji se "apostol" mora pitati nije li pridonio osjećaju vjernika da je kršćanstvo "skup dužnosti" koje mora izvršiti da bi stekao Božju naklonost. Možda su i neki krizmanici tako doživjeli svoj dan krizme. Gdje su tu Božja dobrota, ljubav i milosrđe?
Strah nije dovoljno samo registrirati ili bježati od njega, nego ga valja nastojati prevladati ili mu odoljeti. Uostalom, ni sam Isus nije bio "pošteđen od straha". Zato je potrebno veće zajedništvovanje, razumijevanje. Treba nam više razgovora i uzajamne podrške. Upravo je to nekad "bolna točka" i naših kršćanskih zajednica, jer umjesto da se približujemo i "nosimo bremena jedni drugih", mi se udaljujemo. Tako se može dogoditi da Crkva ljubav uglavnom naučava, ali ju ne živi. A jedino to "življenje ljubavi" omogućuje da bude manje prostora za strah, jer "straha u ljubavi nema" (1 Iv 4, 18). Izgleda da nam je potrebna koja nevolja pa da se više zbližimo. U tom smislu ohrabruje nas činjenica kako se velik broj ljudi, od kojih je nadamo se većina i kršćana, i po Caritasu, ujedinio u ljubavi, u pomaganju nastradalima od poplava, a njih je upravo zahvatio neopisivi strah od budućnosti. Takvo iskazivanje blizine, u konkretnim činima, razgoni strah, jer ojađeni ljude vide da nisu sami, čime se otvaraju i novi vidici.
 
3. Predah za nove pothvate
Možemo se nadati da će dobrom dijelu pastoralnih djelatnika, a i većini kršćana, ljetni dani biti prigoda za malen predah, za skupljanje snage za nove životne i pastoralne inicijative. Neki će provesti dio vremena u duhovnim vježbama ili obnovama. Tako se jača vjera u Isusa, koji osposobljava da se prevlada strah, koji trajno prijeti i ugrožava život u njegovoj biti, sve do patnje i smrti. Svojevrsno "miješanje ljudi" s raznih strana, na moru ili drugim mjestima, može ljude ujediniti u novom bratstvu, u želji da se pojača "karavana solidarnosti", o kojoj govori papa Franjo u pobudnici Radost evanđelja. Upravo je Isus pokazao kako se stvari "novi svijet", sve dotle da je zalazio i u krugove odbačenih, uz rizik da ga proglase "izjelicom i vinopijom" (usp. Mt 11, 19). Mnogi će se kršćani, pa i sami svećenici, redovnici i redovnice naći u ovome ljetnom vremenu u "raznim društvima", sve dotle da će kod nekih izazvati i svojevrsno "čuđenje". Ali oni vrlo dobro znaju da u svakoj situaciju evangeliziraju, šire Božju ljubav i "podižu volju za život".
Mnogi će imati mogućnost svjedočiti i druge pozivati da gaje nepokolebljivo povjerenje u Božju blizinu, pa i onda kada "izgleda" da Bog šuti, kao što se dogodilo samom Isusu. Upravo su i Isusovi "nevjerni učenici" na temelju iskustva s uskrslim Isusom stekli uvjerenje da naš Bog nije Bog mrtvih nego Bog živih (usp. Lk 24, 5). Stoga bi trebalo uvijek, i na ljetnome odmoru, svugdje gajiti "pozitivnu misao", odnosno sposobnost da vidimo dobro koje nas okružuje, da postoje "klice uskrsnuća".
Sve nas to hrabri da na Isusovu riječ "bacimo mreže", da dođemo do ljudi, s obnovljenim oduševljenjem. "Otiskujući se na pučinu" ne gledamo toliko obalu koju ostavljamo, već ono što se pred nama "otvara". Tako i kršćanin "gleda naprijed", on je čovjek nade i pouzdanja u Boga. Obnovljeno misionarsko djelovanje Crkve, u prihvaćanju izazova vremena, treba nas oduševiti za uprisutnjivanje ljepote Božjih obećanja za budućnost. Valja "iznova početi", "ponovno krenuti", odupirući se "mentalitetu kukanja"; štoviše, biti odlučniji u poticanju poleta i smisla za ljepotu života i poslanja, posebno u novoj pastoralnoj godini, a na tragu pobudnice pape Franje Radost evanđelja.
 


Povratak