Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Kako slaviti križ i uskrsnuće?  

Objavljeno | 1.4.2014.

Piše: dr. Milan Šimunović

Patnja, grijeh i smrt temeljne su čovjekove muke, koje ne prestaju izazivati, pa i nakon što nam je Bog progovorio u Isusu Kristu. To je imao pred očima i papa Benedikt XVI. kada je u pismu Vrata vjere (za Godinu vjere) rekao: "Koliki su vjernici, i u našim danima, kušani Božjom šutnjom, a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas!" Istina, mnogi kršćani vjeruju da su križ i muka Isusa Krista simbol i sredstvo našega spasenja, ali se još uvijek ne prestaju pitati zašto je tako moralo biti te kako "slaviti" križ. Uvijek, i na misi Večere Gospodnje na Veliki četvrtak u ulaznoj pjesmi, s apostolom Pavlom ističemo da se trebamo "hvaliti križem Gospodina našega Isusa Krista".


 
1. Muke i radosti s križem
Jasno je da se kršćanin ne miri s time da je križ svrha samome sebi, hladna i strašna negacija kvalitetnoga života, već vjeruje Isusovoj riječi da tko gubi svoj život zbog njega i evanđelja, spasit će ga (usp. Mk 8, 35). Poslije Isusa križ je, jednostavno, "evanđelje života", radosna vijest. I apostol Pavao ne oklijeva približiti ju glagolu evangelizirati, što se odnosi na radosne i drage vijesti (usp. 1 Kor 1, 17–18): "Jer ne posla me Krist krstiti nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov. Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja."
Za apostola je evanđelje križa poruka radosti, jer objavljuje dokle je došao Bog u Kristu, da u "ludosti svoje ljubavi" umire za naše grijehe (Rim 5, 7–8). Križ je jedinstvena objava Božjega smilovanja u odnosu na čovjeka, gesta Oca, koji daruje Sina, i Sinovljeva, koji sama sebe žrtvuje za grješno čovječanstvo. To upućuje na preobilnu ljubav, sve dotle da izgleda nevjerojatnom, jer se ne mjeri po mjeri čovjeka, već po bezgraničnom bogatstvu Božje dobrohotnosti.
 
2. "Skandal" križa i Božja solidarnost 
Crkva nas uči da je Isusova muka i naša vlastita muka. Koliki su iskusili getsemansku uru, prijezir i porugu, pa i onaj krik Raspetoga: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!" Ipak, izlaz je u svemu tome Isusovo obećanje: "U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16, 33)
Skandal križa postaje ključ za tumačenje velikoga misterija patnje, koja na tako jasan način pripada ljudskoj povijesti. I kritičari kršćanstva vide da je raspeti Krist dokaz Božje solidarnosti s čovjekom koji trpi. Bog se stavlja na stranu čovjeka. To čini na radikalan način: "uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2, 7.8).
Krist se suočava sa zlom i patnjom, sam sve prolazi i ljubavlju prema čovjeku "otkupljuje" (izvlači, oslobađa) toga čovjeka iz labirinta zla (grijeha) i besmisla. Pretpostavljam da ćemo se složiti da je misao bl. Ivana Pavla II. silno prikladna da se suvremenom čovjeku protumači Božja ljubav prema čovjeku. Naime, on se pita: "Je li se Bog mogao opravdati pred svijetom, punim patnje, drugačije nego stavljajući u središte te povijesti upravo Kristov križ?" (Prijeći prag nade).
 
3. Radosniji odgovor kršćana na Božju ljubav 
Na tragu pape Ivana Pavla II. je i negdašnji veliki bibličar A. Kresina, koji ističe da su Isusova muka i smrt na križu najveći znak po kojemu mi kršćani vidimo koliko nas Bog voli. Ipak, ne prestajemo postavljati pitanja: Zar nije bilo moguće nekim drugim načinom spasiti čovjeka, izvući ga iz gliba zla? Zašto je Isus morao podnijeti toliku muku? I konačno, zašto moramo slaviti križ, kad on simbolizira patnju, odnosno zar je baš potrebno proći kroz tolike patnje za ulazak u život vječni?
Prispodoba o rasipnom sinu, ili točnije, o milosrdnom ocu, najzornije pokazuje veliku Očevu ljubav prema ljudima. Otac prima sina bez ikakvih uvjeta, jednostavno zato što ga voli, što mu želi iskazati milosrđe. Dakle, nije na djelu nikakva Očeva povrijeđenost, kako se nekad znalo govoriti, već jedino ljubav i milosrđe. Bog svima koji vjeruju u Jedinorođenca omogućuje uspjeh, štoviše, život vječni (usp. Iv 3, 16). Stoga na pitanje zašto je Isus umro na križu, jedini biblijski odgovor jest: iz ljubavi prema ljudima, odnosno da nam otkrije ljubav kojom Bog Otac ljubi grješnika. Štoviše, Otac koji je sa Sinom supatio u tome najviše pokazuje svoju narav, svoju neizmjernu ljubav. Isus je pokazao da "veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15, 13). Smatrao nas je veoma vrijednima.
Premda sve to vjerujemo i to nas drži, ipak se pitamo zašto je to moralo proći na tako okrutan način. Zanimljiv odgovor daje spomenuti autor, po kojemu se, a to proizlazi iz podrobnijega čitanja evanđelja, čovjek u tvrdoći svoga srca i svojih grijeha nije uspio otvoriti Bogu niti slušajući istinu o čovjeku koju je Isus naučavao, niti pred čudesima. Zato je Isus prihvatio jedan drugi način, krajnje moguć, ne bi li time otvorio ljudska srca, ne bi li govoreći nam s križa prodro u dubinu našega srca da bismo stekli povjerenje u njegovu nauku, u njegov primjer, u njegovu božansku ljubav, da bi nas u dubini srca oslobodio. I takva ljubav pobjeđuje. To je uvidio već i raskajani razbojnik, to će vidjeti milijuni poslije njega, jer je pobijedio zlo, i samu smrt, uskrsnuo je. I odatle poziv: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom." (Mt 16, 24–25) Naglasak je na odricanju sebe, odnosno zla koje se, poput neke magme, u nama i prelijeva se u naše ponašanje i nema nam spasa bez Isusova puta i njegova ozdravljenja.
S jedne strane križ i patnja, a s druge strane uskrsnuće. Naš je dakle život u znaku patnje i obraćenja, ali i proslave. U tome je čovjekova vjera, kao i za Isusove učenike, na trajnom "ispitu". Tko u tome uspije, snagom vjere u Uskrsloga, kao što je to pošlo za rukom apostolima, taj je već sada sretan, jer vjeruje da križ nije znak prokletstva (ili ludosti, kako su govorili neki Isusovi suvremenici), već je znak Božje ljubavi. Isus nam trajno govori da tko s njime pati, taj će s njime biti i proslavljen, što znači uskrsnuti. Drugi izlaz, jednostavno, ne postoji.
Istina, mnogi se kršćani spotiču o tu istinu i napuštaju vjeru. Uostalom, već je starac Šimun u povodu Isusova prikazanja u Hramu najavio Mariji da će on biti "znak osporavan", nekima na propast, nekima na uzdignuće. Zato je uvjereni kršćanin svjestan da križ nije samo neki putokaz, već je put spasenja. To je zalog uskrsnuća i zato Pavao kliče: "Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista, kojega nije uskrisio..." (1 Kor 15,14–15).
Međutim, u zahvalnosti Isusu, sada slijedi temeljiti zaokret u čovjekovu životu. Naime, kada gledamo na križ i kada mu se klanjamo, naš najveći uzvrat ljubavi, odnosno zadovoljština Bogu jest kad mu se vratimo, kad ga volimo, kada se međusobno volimo, kada smo više njegovi ljudi. Isus je "natovario" na sebe "naše zlo i grijehe". To je poziv kršćanima da ne samo nose "svoj križ", već da "podmetnu leđa" pod tuđi križ. Jer o križu nije dovoljno lijepo govoriti, odnosno kako nas Bog ljubi, već moramo biti oni koji će skidati križeve s drugih i stavljati ih na svoja ramena. Crkva sudjeluje u patnji svijeta sebedarnim služenjem, a to znači da nastoji poput Isusa olakšavati trpljenje, pa makar doživjela udarce i razapinjanje poput Isusa. To je temeljna poruka.
Prema riječima sv. Augustina, Božja ljubav, želeći ostaviti čovjeka slobodnim, dolazi mu ususret da mu povjeruje, jer želi doživjeti slobodnu ljubav, nesebično uzdarje. Tada smo sigurni u uskrsnuće. Budući da je Krist uskrsnuo i privlači nas k sebi onkraj granica smrti, kaže papa Franjo u Svjetlu vjere, vjera je svjetlo koje dolazi iz budućnosti, koje pred nama otvara velike obzore i vodi nas izvan našega izoliranoga ja u davanje života za druge. To je težak zadatak, ali vrhunska radosna vijest. U protivnom, suvremeni individualizam završava u bezočnom egoizmu, apatiji i beznađu. Stoga će se kršćani i ovoga Uskrsa više truditi da u križu ne vide samo simbol patnje, već i simbol njena nadvladavanja. Jer, otkad je Krist uskrsnuo, križ je, kaže papa Franjo, postao "pobjednički barjak u borbi protiv nasrtaja zla" (Evanđelje radosti).
 


Povratak