Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Kraljevstvo nebesko – konačna ponuda Božjega spasenja u Kristu  

Objavljeno | 2.2.2015.

Piše dr. Milan Šimunović

Nemalen broj vjernika teško se snalazi u situaciji kada treba sebi i drugima odgovoriti na pitanje o biti svoje vjere, posebice što za naš život znači da se Sin Božji utjelovio i postao čovjekom. Dok manji dio poseže za evanđeljem, najveći se dio ograničava na katekizamske formule u molitvenicima (koji se inače presporo obnavljaju). Koliki su uzeli u ruke najmjerodavniji Katekizam Katoličke Crkve, na snazi više od dvadeset godina? U pitanju je dakle neki "zajednički nazivnik" svega što bi kršćanina trebalo držati i učiniti mu život ispunjenim i radosnim.

1. Kraljevstvo Božje – srž Isusove poruke
Recimo odmah da je kraljevstvo Božje sržna i središnja tema u Isusovu otkrivanju istinskoga Božjeg lica i smisla čovjekova života. Evanđelja jasno pokazuju da u Isusovu propovijedanju radosne vijesti prvotno mjesto zauzima navještaj: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju." (Mk 1, 14 – 15; usp. Mt 3, 1; 9, 35.) Sva evanđelja donose natpis na Isusovu križu: "Isus kralj židovski". Kralj i kraljevstvo Božje neophodni su nazivi da se razumije Isusovo poslanje i otkrivanje istinskoga Božjeg lica.
Budući da je s vremenom došlo do različitih poimanja, često iskrivljenih i po ljudskim mjerilima, o Bogu kao kralju i kraljevstvu te obećanju nove budućnosti u Starom zavjetu, Isus radikalno sve preusmjerava, pokazujući da je s njime došlo kraljevstvo Božje, najprije (suprotno očekivanju mnogih) za siromahe, carinike i grješnike, makar će se tek dovršiti u konačnoj budućnosti, uz temeljno upozorenje da ono "nije od ovog svijeta" (Iv 18, 36).
Kraljevstvo nebesko, prema Isusu, ne pokazuje se nekom vladavinom, već kraljevske pobjede slavi ljubavlju i praštanjem, što je svoj vrhunac imalo na križu. Njegovo će se poslanje "sluge Božjega" sastojati u "spašavanju situacije", činjenju dobra (usp. Dj 10, 38), u pomaganju čovjeku da dopusti da ga obuzme Duh Božji i da postigne puninu života, jer je određen za vječnost, te da postane suspašavatelj drugih. Preobrazba svijeta može doći samo po obraćenju, da se po Božju misli i s njime suradnički djeluje. Tu novost Isus izražava osobito u prispodobama o kraljevstvu nebeskome.
 
2. Prihvaćanje kraljevstva Božjega – odlučivanje za spasenje
Navještaj blizine, štoviše konačne prisutnosti kraljevstva Božjega, kod Isusa znači poziv na spremnost na apsolutno odlučivanje za spas ili propast. Drugim riječima, radi se o prihvaćanju radosne vijesti da Bog svim ljudima pod teretom grijeha nudi spasenje, i to vječno, što je polazišna točka i okvir da se sve ostalo u Isusovu obznanjivanju Očeva plana može pravilno shvatiti. Naime, Isusovim dolaskom uprisutnjuje se sasvim nešto novo, što bi trebalo biti vidljivije i u današnjoj evangelizaciji.
Sa svom odlučnošću Isus naviješta blizinu, štoviše na djelu je Božja pobjeda nad Sotonom i grijehom, koji čovjeka drži u ropstvu i ne dopušta mu istinski živjeti i nadati se vječnomu životu. A da se to dogodi, on traži obraćenje, prihvaćanje te Božje sile, izražene u njegovoj ljubavi, odnosno beskrajnu milosrđu i praštanju. To je definitivno ne robovanju religioznomu legalizmu i uvjerenju da se samo življenjem po zakonu (Božjem), pretvorenu u brojne ljudske propise, može osigurati opravdanje pred Bogom. Dakako, to je Isusa dovelo u sukob sa svima koji nisu prihvatili način Božjeg očitovanja i "silaska" među ljude u Kristu, a time i sasvim nov odnos Boga i čovjeka.
Isusovim uskrsnućem, a to znači pobjedom nad najvećim čovjekovim neprijateljem – smrću, konačno se ustoličuje Božje kraljevstvo i Isus postaje "Kralj Kraljeva" i "Gospodar Gospodara" (Otk 19, 16). Upravo je uskrsnuće potvrda da je kraljevstvo Božje moguće i da "novo nebo i zemlja" prestaju biti utopija. Uskrsli, kao pobjednik nad vlašću tame, zla i grijeha, čini da oni koji su povjerovali postaju djeca Božja, kojima se otvaraju vrata ulaska u "veselje Gospodara svoga", čime postaju dionicima slave toga kraljevstva (usp. Otk 3, 21).
Dakako, put koji vodi do tog cilja nije lagan, jer se traži metanoja, obraćenje, "novo rođenje", koje se događa u krštenju, odnosno odricanje od onoga dijela svijeta koji je simbol zabluda i tame te prihvaćanje Božje volje, u prvom redu bratske ljubavi. Jer odsad se ne može ljubiti Boga ako se ne ljubi brata čovjeka, kao Božje stvorenje. To će zapravo postati "raspoznajni znak" i svojevrsna ulaznica za kraljevstvo Božje. Dakako, to pretpostavlja prihvaćanje života kao križnog puta, čak i uz rizik da se pritom doživi i Božja šutnja, kako se dogodilo i samomu Isusu prije njegove muke. Međutim, on u cjelokupnom životu, navještanju i djelovanju, dokazuje Božju blizinu, koja se u njemu ostvaruje, i to je ono najvažnije što kršćane čini ljudima nade.
 
3. Crkva u službi Božjeg kraljevstva
Isus zadaje svojim učenicima zadaću da pravo shvate, naviještaju i žive istinu Božjeg kraljevstva. Pritom se Crkva ni u kojem slučaju ne može poistovjetiti s Božjim kraljevstvom, kao što se nekad u povijesti to moglo primijetiti. Naprotiv, a što je posebno došlo do izražaja na Drugome vatikanskom saboru, ona se sve više shvaća kao "služiteljica i posrednica"' kraljevstva, a to znači Božjeg plana spasenja, što je obnova čovjeka i svega stvorenoga u Kristu, u službi oslobođenja sinova Božjih od robovanja grijehu i njihova vođenja životu u punini. Najkraće rečeno, ona je u službi potpuna oslobođenja i promaknuća svih ljudi u pomireno i sjedinjeno čovječanstvo, što je "utopija ljudskog srca", makar se to s mukom ostvaruje.
Ako, kao što je nužno, Crkvu shvaćamo kao "sakrament spasenja", kako kaže Drugi vatikanski sabor, znači da mora biti sve više usmjerena prema "postavljanju klice i početka Božjeg kraljevstva na zemlji" (usp. LG, 1), toga velikog Božjeg nauma o čovjeku i svijetu, ne zatvarajući se pritom u svoje granice, već se predstavljajući kao "mesijanski narod – narod svjedoka", poslan svijetu kao misionar Božje ljubavi, svjedočeći trajnu prisutnost i rast Božjega kraljevstva. To znači da ona nije svrha samoj sebi, nego da se usredotočuje na Božje kraljevstvo, koje ponekad izgleda kao "malo stado učenika" (usp. Lk 12, 32), kao gorušičino zrno, ali određeno da se razvije u veliko stablo, na kojem će se moći gnijezditi ptice nebeske (usp. Mt 13, 31–32). To znači da će primati u svoje krilo sve narode, do nakraj zemlje. Osjećajući se istodobno svetom ali i grješnom, ona svjedoči Božju ljubav.
Očekuje se da kršćani postanu svjesniji da Crkva ostvarenju Božjeg kraljevstva pridonosi četirima stožernim načinima djelovanja u svakoj kršćanskoj odnosno župnoj zajednici: dijakonijom (ljubav, karitas, odgoj, solidarnost), koinonijom (zajedništvo, bratstvo, pomirenje), martirijom (prvi navještaj u misijskom poslanju, svjedočenje, katehezu, propovijedanje, teološko promišljanje) i liturgijom (slavljenje Boga posebice u euharistiji, molitvi, pobožnosti). Svime time Crkva pomaže da se ljudi otvaraju Božjoj snazi, da bi njihova osobna i zajedničarska povijest bila bolja, punija čovječnosti i time božanskija.
U svemu tomu nužno je voditi računa o Božjoj ponudi, za koju se čovjek treba odlučiti u punoj slobodi, odgovornosti i zalaganju u ostvarivanju civilizacije ljubavi. On je pozvan, kao što molimo u temeljnoj molitvi Oče naš, da dođe Božje kraljevstvo, što je trajni proces, "on – Krist – ponovno ne dođe" u svojoj slavi. Traži se smjelost i izdržljivost u ostvarivanju tog plana, u otvaranju "svijeta istini", i to u današnjem bunilu ideja, ideologija, sekta i praznovjerja, kad mnogi još nisu u istini o čovjeku i Bogu. Zato Crkva mora biti još više misionarska, da bi ono što je Božje imalo mjesta u stvarnosti svega stvorenoga, u prvom redu u čovjekovu životu.
U vrijeme kad određeni krugovi žele Crkvu prikazati "nazadnom", valja isticati da je Isus i njegovo evanđelje suvremeno za sva vremena. To ona želi pokazati svojom evangelizacijom, vraćajući se sve više Isusovu evanđelju, koje je uvijek novo i ostaje uporišna točka da se čovjek u cijelosti ostvari, a svijet preobražava i spasi.
 


Povratak