Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Kršćanski Bog – Bog Isusa Krista  

Objavljeno | 5.1.2015.

Piše dr. Milan Šimunović

Slučajno sam nedavno na radiju čuo glazbeni komentar jedne od tzv. svevremenskih opera vrhunskoga europskog skladatelja da je izvedba bila takva "da bi se i Bogu dopala da dođe na ovaj svijet". Zanimljivo, nemalen broj ljudi i nesvjesno Boga smješta izvan ovog svijeta. Istina, mi u Vjerovanju molimo da je Bog "radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa", ali često ne mislimo, kako je još sedamdesetih godina pisao vrhunski pokoncilski teolog J. Ratzinger (kasniji papa Benedikt XVI.), da stara udaljenost, odnosno podjela na "gore" i "dolje" više ne vrijedi, jer je utjelovljenjem Bog definitivno promijenio sliku čovjeka i svijeta, pozivajući čovjeka na sasvim drugačije shvaćanje samoga sebe. Tajna visine, označena riječju nebesa, ne znači da postoji doslovni silazak s "gornjeg kata" svijeta na niži, već se radi o Božjem "kretanju" prema čovjeku, još više o kretanju iz slave na križ, otkrivanju i približavanju ljudima.
1. Za mnoge još uvijek dalek Bog!
Premda i u silasku, u krajnjem poniženju i skrivenosti, Bog ostaje istinsko "gore", dakako ne u prostornom smislu, već, jednostavno, drugi i drugačiji, uvijek nama blizak, 's nama Bog'. Stoga, vodeći računa o zamišljanju Božje odsutnosti i od mnogih kršćana i njegovu smještanju "u nebesa", dok je ovaj svijet prepustio samomu sebi te kao zavidnik čovjekove slobode smišlja neumoljivu kaznu, valja ozbiljno misliti na prvu evangelizaciju ili prvi navještaj ne samo u nekim dalekim misijskim područjima, već i u našoj Europi. Jer kako biti radostan vjernik, ako Bog nije, kako se, uostalom, objavio u Isusu Kristu, prisutna i stvaralačka ljubav? Odatle i silna aktualnost apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja. Jer mnogi vjernici nisu došli do vjere da je biblijski Bog "Bog Isusa Krista", koji nam se objavio i otkrio, a mi ga smještamo nekamo daleko, od hramova do nebesa, a najmanje u svoj život, premda teoretski ispovijedamo utjelovljenje Sina Božjega.
 
2. Božja prisutnost u Isusu Kristu
Može se konstatirati da bi se velik broj kršćana našao u nedoumici kad bi trebao odgovoriti na pitanje u čemu se kršćanska vjera bitno razlikuje od drugih. Ne svodi li se kršćanstvo i Crkva na "etičku agenciju", zaboravljajući pritom koja je njegova specifična originalnost? Istina, razne religije uče da Bog ljubi čovjeka, ali samo kršćanska vjera vjeruje u Sina Božjega koji je postao čovjekom, koji naviješta novo nebo i novu zemlju, raspet za naše grijehe i koji je uskrsnuo od mrtvih za naše spasenje, čime nam je otvorio put do pobjede nad zlom. Jedino to ljude može učiniti radosnim. Sve drugo je religija, koja povremeno dobro dođe, ali ostavlja čovjeka samim, tužnim i bez perspektive.
Stoga smo pozvani posvijestiti sebi i drugima upravo tu temeljnu stvarnost da je Božja Riječ, u Isusovoj osobi, stupila u ovaj svijet, obznanjivala istinskog Boga, jamčeći nam oslobođenje, štoviše naše vlastito pobožanstvenjenje. To znači da moramo definitivno napustiti neka nametnuta nam shvaćanja o Isusu kao religioznom geniju, nenadmašivom proroku, trajno naglašavajući radosnu vijest da nam se Bog, kako je svojevremeno pisao velik teolog K. Rahner, u jednoj i cijeloj Isusovoj stvarnosti i povijesti, svojom vjekovnom postojanošću, neopozivo pokazao kao oproštenje i pomirenje, kao naša apsolutna budućnost.
Nije ovdje mjesto da se upuštamo u duboko teološko razumijevanje vjerovanja Crkve, izraženo još davnih stoljeća na Nicejsko-carigradskom saboru, o Božjoj trojstvenosti, o istobitnosti Oca i Sina i Duha Svetoga, konkretno kako je Isus mogao biti Bog i čovjek. Bitno je vjerovati i živjeti iz te vjere da nam se Bog približio, makar će nam mnogo toga ostati velika tajna. Ako Bogu dajemo povjerenje, vjerujemo da, ako ga volimo, kao što uostalom radimo u svakodnevnom životu u roditeljskim i prijateljskim odnosima, mnogo toga ne ćemo razumjeti, već, jednostavno, živjeti, na opću radost.
Pretpostavlja se da smo tu vjeru jače zaživjeli slaveći božićne blagdane, uvjereni da nam je sam Bog izišao u susret, jer mi inače ne bismo našli put k njemu. I dok se osjećamo osamljeni, jedino nam Bog u Isusu Kristu prilazi kao istinski suputnik i supatnik i osigurava nam puni i vječni život. I euharistija (misa) jedinstvena je mogućnost kojom Bog u Isusu, snagom Duha Svetoga, biva prisutnim u svakom od nas, otkad se u nama nastanio po krštenju. Tako nam se, premda nedokučiv i otajstven, maksimalno ne samo približio, već nas prihvatio. Ne moramo više voljenog Boga tražiti iza zvijezda u nepristupačnu svjetlu, već nam postaje bliz u svakomu čovjeku, osobito jadnu i siromašnu, u najtišoj odaji našega srca, u kojoj možemo čuti Božji šapat ljubavi i reći mu: "Oče", štoviše: "Tata", "Ti".
I oni koji još uvijek slave čovjekovo dostignuće da je Bog mrtav, veličaju njegovu moć, a Boga, ako ga uopće ima, smještaju nekamo "gore", a ljude ovdje "dolje" smatraju samima i samostalnima, dok nisu ni svjesni koliku lošu uslugu čine ovim i novim naraštajima. Jer onda kad se čovjek proglašava toliko samostalnim da samo on ima moć nad svijetom i sobom, a Boga smatra konkurentom i opasnošću, mora se prije ili kasnije uvjeriti da gdje nema Boga, nema ni čovjeka.
 
3. Ne dopustimo da nam se "ukrade" evanđelje!
Ponovimo temeljnu okosnicu kršćanskog uvjerenja da je prvo uporište naše vjere upravo Božje utjelovljenje. Koje li radosti da je u Isusu Bog doveo kraju svoj spasiteljski plan, po kojem se čovještvo definitivno ujedinjuje s njime. I mi ne trebamo činiti drugo nego slijediti Isusa. Naša sudbina nije neko ništavilo, već vječno spasenje. U Isusu Kristu dio smo Boga, njegova djeca, njegova svojina. I život nam je dan, kako kaže stari katekizam, da Boga spoznamo i ljubimo, da naučimo živjeti s Bogom, kao s Ocem, u njegovoj ljubavi, makar i u patnji, uvijek spremni dozvoliti mu da budemo ljubljeni. Na taj način ostvarujemo konkretni plan koji Bog sanja za svakoga od nas.
Stoga je na pitanje "gdje naći Boga" jedini odgovor: u Isusu, koji nam u oproštajnom govoru (Iv 14 i 17) govori: "imajte vjeru", jer "da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga." (14, 7) To je silno ohrabrujuće za naš život! "Tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati." (14, 21) I hod kroz ovaj život jest izlazak k Ocu. Ali zato nam valja hodati Isusovim putem, ostajući u trajnu dijalogu s Bogom, upravo po Isusu u Duhu Svetome.
Stoga nam je temeljni zadatak upoznati Isusovu radosnu vijest, njegovo evanđelje, u prvom redu da nas Bog ljubi, da je njegovo kraljevstvo pravo i jedino. Odatle i žarki poziv pape Franje da reknemo da novim odnosima koje je donio Isus, da bi zablistala "ljepota Božje spasiteljske ljubavi očitovane u Isusu Kristu umrlom i uskrslom". Zato je "misijski ključ" navještaja upravo čuvati se da ne skrenemo na "neke svoje sporedne aspekte". Da, kaže papa Franjo, "navještaj se usredotočuje na ono bitno, na ono što je ljepše, veće, privlačnije i istodobno nužnije". Stoga moramo bolje uočiti ono što je Isus učio i činio. Držimo li ga na distanci, riskiramo životni promašaj. Njegov trogodišnji misionarski hod po ovoj zemlji ključ je shvaćanja da smo Božji ljubljeni sinovi i kćeri kojima se daruje ista božanska bezuvjetna ljubav. I sav se duhovni život sastoji upravo u činjenici da imamo pravo poistovjetiti se s Isusom i reći: "Mi smo živi Krist danas."
Stoga ćemo se ubuduće usredotočiti na srž Isusove poruke, na kraljevstvo nebesko koje on naviješta i uspostavlja, a koje se događa već sada po Božjim ljudima. Savjetujem čitateljima da u međuvremenu svakako uzmu u ruke Novi zavjet i pročitaju barem najkraće evanđelje (Markovo). Vjerujte, može nam "svanuti sunce" u mraku ovog života, da bismo se sačuvali, kaže papa Franjo, od "površnoga duhovnoga ili pastoralnog sjaja", ne dopuštajući "da nam se ukrade evanđelje". Ne zadovoljimo se samo kakvim laganim duhovnim štivom, u kojem nema evanđeoske novosti, svježine i istinske radosti. Vrijeme je da se svi više vratimo Bogu Isusa Krista, po evanđelju. Jer danas se, ni za praktičnog vjernika, a kamoli onoga distanciranoga, ne može više pretpostaviti da znade tko je Isus Krist, odnosno da pravo pozna evanđelje.


Povratak