Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Kršćanski Bog – ne osamljen već trojstven  

Objavljeno | 5.6.2015.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Da je Bog svebitak, sveumnost, stvoritelj neba i zemlje, prvi pokretač, pa čak i Otac (ali po slici zemaljskih očeva), smješten negdje daleko, i da mu se treba klanjati i prinositi žrtve, to drže mnoge religije. Jer čovjek je, htio to tko priznati ili ne, u bîti religiozno biće. Samo je problem u tome što mnogi, bez obzira što očekuju pomoć od toga uzvišenoga Boga, žele ostati s njime u nekoj čudnoj distanci i u isto vrijeme s njime manipulirati. Kršćani imaju sreću da im je objavom ponuđena sasvim druga slika Boga.

Ipak je Bog drukčiji
Čineći znak križa kršćani ispovijedaju temeljnu istinu vjere da je Bog Otac, Sin i Duh Sveti trojstven – jedan. A to govori o Božjoj drugosti, da je beskonačno veći od nas i nadilazi svako naše umovanje. Apostolsko vjerovanje, dopunjeno Novim zavjetom i promišljanjem Crkve u Nicejsko-carigradskom vjerovanju, ostaje trajna uporišna kršćanska točka. Ipak je šteta što je nauk o trojstvenom Bogu ostao nešto za teološke stručnjake. Makar su nekad kršćani o tome puno raspravljali, ipak se dogodilo da su se često usko usmjeravali prema nekim biblijskim događajima i slikama Boga, kao što su Isusovo rođenje, njegova čudesa te muka smrt i nešto manje uskrsnuće. Pritom su se namnožile nebiblijske slike, čemu su pomogli ne samo neki neprovjereni ili lažni spisi iz prvih stoljeća, već i neki životi svetaca, razna viđenja i sl., koji su Božje lice suviše pojednostavili; zapravo, s njim se i nesvjesno manipuliralo. Tako se u kršćanskom vjerovanju nataložilo puno toga, uvjetovano i kulturnim elementima i narodnim običajima i obredima, veoma udaljenima od biblijske vjere.
Budući da kolektivno pamćenje kršćana nije bilo dostatno obilježeno učenjem Crkve, koje upućuje na bît kršćanstva, II. vatikanski koncil, kao i današnji projekt nove evangelizacije, želi upravo jače iskazati kršćansku vjeru u njezinim središnjim sadržajima. Drugim riječima, za mnoge je kršćane, i one odgovornije, silno važno krenuti na put zauzetijeg "traženja lica Gospodnjega", ali ne po nekim svojim receptima, pa i u nekim duhovnim pokretima upitnog karaktera, već u Bibliji, posebice dakako u evanđeljima i daljnjem učenju Crkve, koju Duh Sveti sve dublje uvodi u Božju istinu.
 
Bog je tajna, ali i dostatno otkriven
Kršćani uvijek trebaju imati na pameti da je Bog velika tajna, ljudima nedokučiv, dok nam jednog dana ne bude sve jasno u vječnom životu, kad se budemo "gledali oči u oči", kako kaže jedna novija crkvena pjesma. Ipak, neopisiva je radost, i zato se kršćanstvo smatra najradosnijom vijesti i događajem, da Bog nije kakav nepristupačan osamljenik, već nam je u Isusu otkrio određeni "veo tajne", da naša radost bude potpunija, kao što je sam rekao. I to nam je zasada, na ovoj zemlji, sasvim dosta.
Stoga, nije li krajnje vrijeme da, kako kaže kardinal J. Ratzinger, ponovno naučimo "svoje kršćanstvo shvaćati polazeći od Boga, kao vjeru u njegovu ljubav i kao vjeru u to da je on Otac, Sin i Duh Sveti: samo tako uopće ima smisla rečenica da je on ljubav". U istinskoj komunikaciji i ljubavi Otac i Sin, u Duhu Svetom daruju same sebe u odnosu na sve stvoreno, dakako, u prvom redu za čovjeka i njegovo temeljito očovječenje ili spasenje. Makar to za nas predstavlja svojevrsnu muku, odnosno kako to da je jedan Bog a u njemu su tri osobe, mi vjerujemo Isusu. Štoviše, mi se svakodnevno možemo osvjedočiti da nam je ta tajna ipak toliko bliska i božanski korisna da jednostavno vjerujemo i od te vjere živimo. Makar to nadilazilo naš razum i makar se naročito trudili da to izrazimo, radostan je čin vjere da je Bog "veći od našega srca i naše pameti" (usp. 1 Iv 3, 20). I zašto bi to trebao biti problem, sve dotle da neki ostavljaju vjeru, dok u isto vrijeme u svakodnevnom životu moramo puno toga vjerovati i s time se "pomiriti", vidjevši da i vrhunska znanost staje pred nekim misterijima života?
Kao što se dijete oslanja na riječi pravog roditelja, prijatelj na prijatelja i općenito jedni na druge, zašto neki smatraju toliko problematičnim da se kršćani oslanjaju na Isusa Krista, koji se pokazao i dokazao kao Sin Božji te koji nam objavljuje najdublju tajnu o Bogu? Ako njemu vjerujemo, svemu što je on učinio, a svatko će priznati da je bio toliko jedinstven da takva nikada nije bilo i neće biti na svijetu, onda mu vjerujemo i kad kaže da nitko ne "pozna Oca doli Sin i onaj komu Sin hoće objaviti" (Mt 11, 27). I kad traži da se krstimo "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" te da idemo po svemu svijetu naviještajući trojstvenoga Boga, bogata ljubavlju, dobrotom i praštanjem, kakve li divne misije! Jer ako je Bog ljubav, onda mora biti ja i ti, trojedin.
 
Radost sudjelovanja u Božjem darivanju
Zato su jednoboštvo i troosobnost najizrazitija značajka kršćanskog poimanja i shvaćanja Boga, o čemu smo razmišljali u ranijim napisima. Isus Krist nam je progovorio o Bogu kao o jednomu, a u isto vrijeme se predstavlja kao njegov Sin i Poslanik i naviješta dolazak Branitelja i Posvetitelja – Duha Svetoga. Crkva je taj misterij tijekom povijesti pokušala izraziti nekim pojmovima, ali uvijek u svijesti da nas to nadilazi. Još više, u liturgiji Crkve pozvani smo na divljenje i zahvalnost Bogu, koji nam se dariva, koji je htio da po objavi Isusa Krista uđemo u sam intimni, troosobni Božji život, u prijateljski odnos s njime. Premda je Bog velika tajna, ipak nam na neki način postaje "dostupan" u Isusu Kristu, sve dotle da ga možemo zvati Ocem, da smo s njime na ti, i to je silna kršćanska radost. Jer Božje je svojstvo i njegova jedina prava radost da se daruje, nakon što prihvatimo istinu da je Trojstvo međusobno trajno komuniciranje i darivanje, što se "prelijeva" na ljude.
Odatle temeljna kršćanska pouka i zadatak: živjeti s Bogom i međusobno u zajedništvu. Mi smo na neki način korisnici, po sakramentima, i uživaoci toga Božjeg dara. I možemo biti sretni, ali uz uvjet ako ne ljubimo samo njega i poklanjamo mu same sebe, već ako njegovu ljubav širimo na druge. Bitan je zaokret u vjeri kad se prihvati biblijska datost da nam se Sveta Trojica otkriju i daruju, čime kao ljudi postajemo dragocjenim i beskonačno važnim. Štoviše, Bog ne će da itko propadne, makar se jednom dogodio i nesretan istočni grijeh i ponavljao u niz varijanti. Jer Bog po Isusu Kristu kreće u obnovu, izbavljenje i spasenje ili oboženje čovjeka po Duhu Svetomu.
Odatle istinsko značenje Isusove temeljne zapovijedi: ljubiti Boga i bližnjega svoga. Tad kršćanski život postaje dinamika, proces. Tad nadvladavamo "statičnost", odnosno prestajemo shvaćati kršćanstvo kao neku religiju u dalekoga Boga. I zato će II. vatikanski koncil kršćane podsjetiti na važnost Isusovih riječi da su pozvani biti jedno kao što je to on s Ocem i Duhom Svetim (usp. Iv 17, 21–22). Time Isus "otvara ljudskom razumu nedokučive poglede i daje da naslutimo da postoji sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi". I sad slijedi presudna poruka za današnjeg čovjeka, koji je u napasti da se izgubi u egoističnom individualizmu: "Ta sličnost jasno pokazuje da čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe." (GS, 24)
Kako bi svijet izgledao drugačijim kad bi kršćani bili zahvaćeniji evanđeljem te vjerovali u Boga kakva nam je otkrio Isus! Kako bi drugačiji bili međuljudski odnosi koji bi slijedili Božje sebedarje! U tu nas istinu, napose u liturgiji, želi uvesti Duh Sveti. Čovjek nije ostavljen sam, već djeluje snagom Svete Trojice. I gdjegod se pokazuje takvo kršćanstvo, ono biva rado prihvaćeno. Ali kad se pretvori u "suhe" obrede, u propise i procedure, kaže papa Franjo, onda se stvara "psihologija groba". Zato kršćanima predstoji hitan zadatak da u obitelji i župnim zajednicama, zapravo svugdje, više žive zajedništvo po slici Svete Trojice te, kako kaže Papa, daju svjedočanstvo uvijek novog načina zajedničkog življenja u vjernosti evanđelju, ne dopuštajući da im se ukrade zajedništvo. Križajući se u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, svoje kršćanstvo već odmalena utvrđujemo polazeći od Trojedinoga Boga, dublje shvaćajući sebe i obnavljajući čovječanstvo.
 


Povratak