Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Kršćanski Bog – posvetitelj i branitelj u Duhu Svetome  

Objavljeno | 11.5.2015.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Promatrajući sva današnja događanja, barem na europskoj razini, čovjek se pita odakle tolik indiferentizam, štoviše i umor, čak i neka nesposobnost za vjerovanje? To je danas tim aktualnije što nas zli duh želi zavesti da zaboravimo na prisutnost Duha Svetoga, kao da nas je Bog napustio, baš kad nam najviše treba u ovome "zločestom svijetu". No problem je u tomu što se uvjeravamo da opasnost nevjere nije samo u "onima drugima", nego u nama samima

1. Izvor svega u neprihvaćanju Duha Svetoga
U posljednje vrijeme mnogi, posebice oni koji se bave analizom aktualne situacije, misle da je izvor "zastoja" u Crkvi i svijetu u ljudskoj nutrini, u grješnosti, koja nije kadra prihvatiti lice Boga koji djeluje po Duhu Svetome. Jer čovjek, jednostavno, ne dopušta da bude "privučen odozgor", ne želi "iznad sebe" i prihvatiti put skromnosti i slušanja. Ne događa li se ono što je Isus rekao da će se svaki grijeh oprostiti, samo ne će protiv Duha Svetoga (usp. Mt 12, 31–32), to jest ako se niječe njegova prisutnost i prožimateljska moć. Očito je da tako ne će moći dugo potrajati, jer ćemo se prije ili kasnije morati uvjeriti da sami sebi kopamo jamu ako se prepuštamo naivnu optimizmu ili jalovu pesimizmu.
Za kršćane je nužno prisjetiti se Isusovih presudnih riječi na Posljednjoj večeri, kad je najavio dolazak Duha Svetoga: "Žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj ne će doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama" (Iv 16, 6–67). I još malo prije: "Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugog Branitelja, da bude s vama zauvijek: Duha Istine" (Iv 14, 16–17).
Apostol Pavao, želeći svoje suvremenike uvjeriti u njihovo osobno uskrsnuće, u vječni život, naglašava da je upravo Duh Sveti neposredan djelatnik u tomu procesu, kao što je bio u Isusovu slučaju, i kaže: "Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome, koji prebiva u vama" (Rim 8, 11). A činjenica je da se "nastanjuje" u nama i posvećuje nas u času krštenja, da nas jača u sakramentu potvrde, da zapravo trajno djeluje u svijetu. Ne vjerovati Duhu, znači osuditi se na propast.
 
2. Put u osvješćivanju vjere u Duha Svetoga
Obnova Crkve, započeta na Drugome vatikanskom saboru, trajan je proces. Štoviše, zbog toliko novih prilika neki misle da zapravo treba tek početi. A toga nema bez drugačije suradnje s Bogom Duhom Svetim, trećom božanskom osobom. Vraćajući se Isusovu navještaju dolaska Duha Svetoga, nužno je istaknuti njegove riječi: "On će vas upućivati u svu istinu" (Iv 16, 13). I zato će u obraćanju učenicima na dan Uskrsa reći: "Primite Duha Svetoga" (Iv 20, 22). Jer bez njegova djelovanja apostoli nisu mogli postati Isusovi svjedoci do "na kraj zemlje" (Dj 1, 8). Zašto? Premda nam je to teško shvatiti, valja čvrsto vjerovati, što je utemeljeno na Svetom pismu, da je Duh Sveti uzajamna ljubav Oca i Sina, s Ocem i Sinom pravi Bog, u kojem nas oni njime daruju da nas potiče i osposobljava za život u ljubavi prema Trojstvenomu Bogu i svakomu čovjeku.
Priznali mi to ili ne, od navjestitelja do posljednjeg kršćanina, činjenica je da nismo često pravo svjesni presudna otvaranja nadahnućima Duha Svetoga. Dapače, morat ćemo se složiti s našim vrhunskim teologom, usudio bih se reći, crkvenim naučiteljem hrvatskog naroda, T. Šagi-Bunićem, da je "zahirenost te vjerničke svijesti o svakodnevnom životu s Duhom Svetim možda najveća slabost kršćana u moderno doba". Zaista, Duh Sveti za mnoge ostaje svojevrsna nepoznanica. I zato obnova Crkve toliko kasni, jer smo još uvijek daleko od svijesti zajedništva u Duhu Svetome, kojim su bili obilježeni prvi kršćani. Jer tijelo svakog vjernika Božji je hram (1 Kor 3, 16–17; 6, 19), kao i cijela Crkva, prožet jednim te istim Duhom Svetim, po kojem se Božja ljubav razlijeva u srca vjernika (usp. Rim 5, 5).
Ono po čemu se prepoznavalo prve kršćane jest da su bili "jedno srce i jedna duša", i to snagom Duha Svetoga. Ne nedostaje li Crkvi upravo to jedinstvo i zajedništvo? I dok svećenik u jednom od pozdrava na početku mise kaže da zajedništvo Duha Svetoga bude sa svima nama, postavljamo pitanje o tomu koliko je u našim srcima prisutan Duh Sveti, koliko mu se otvaramo, koliko smo nošeni njegovom ljubavlju, bez čega nema osobne i društvene preobrazbe. Stoga je temeljni zadatak Crkve poraditi na promicanju novog otvaranja darovima Duha, njegovoj djelotvornosti, a da to ne bude samo u nekim "karizmatskim pokretima". Odatle i presudno pitanje shvaćanja sakramenta potvrde. Nije li to prigoda za "jačanje Duhom", po njegovih sedam darova, da budemo osposobljeniji, oduševljeniji (o-duhovljeni), da bismo "novim govorom i životom" bili Kristovi svjedoci te da se i drugi ljudi priključe u zajedništvo s Bogom? Ne će li se i roditelji i župne zajednice konačno morati zapitati koliko su i na koji način svjedoci vjere svojoj djeci, da bi ih uvodili u zajedništvo s Kristom u njegovoj Crkvi? Ne nedostaje li i svećenicima i vjernicima više toga duhovskog žara, što je jedan od temeljnih kriterija za novu evangelizaciju?
 
3. Duh Sveti protagonist misije
Naslov ovog nastavka uzeo sam od sv. Ivana Pavla II., iz njegove enciklike o trajnoj vrijednosti misijske uredbe (Redemptoris missio, 21 – 30). Ne odnosi se samo na misionare u dalekim zemljama, nego na sve. Činjenica je, naime, da su apostoli upravo Duhom Svetim potaknuti imali snage za pozivanje svih na obraćenje, na promjenu života, na krštenje. Govoreći danas o brojnim bogotražiteljima, svakako i o onome koji naiđe i u naše crkve, na jednom mjestu papa kaže: "Za njega bi bilo razočaranje kad bi, ušavši u crkvenu zajednicu, tu našao život bez žara i bez znakova obnove. Ne možemo propovijedati obraćenje ako se mi sami svakoga dana ne obraćamo." A papa Franjo reći će da se u nekim našim crkvenim zajednicama osjeća "psihologija groba", što je očito znak spora otvaranja djelovanju Duha Svetoga. Ako nam Isus kaže da poslanje i obnova ne idu bez snage Duha Svetoga, onda nam je prvotan zadatak više se otvarati Duhu, zavoljeti ga, moliti ga da nas ojača u vjeri, da nas više suobliči Isusu, da živimo kao Isus.
Duh Sveti potiče da budemo Crkva u bratskom zajedništvu, jer jedino tako ona može biti misionarska, djelovati u smjeru preobrazbe svijeta po Kristovu projektu. Ako smo svjesni da je Duh Sveti prisutan u nama i da je svatko na svojem mjestu, od obitelji do polja, od škole do tvornice, od kulture do politike, pozvan svjedočiti Božju ljubav u ovom svijetu. Tim se jača misionarski dinamizam, osobni i onaj u okviru župne zajednice, bez izdvajanja, "strančarenja" i podijeljenosti. Naprotiv, zajedništvo je plod i očitovanje one ljubavi koja se, provirući iz srca Vječnog Oca, izlijeva u nas po Duhu koji nam se daje (usp. Rim 5, 5).
A obzori poslanja su beskrajni, od našeg mjesta do kraja svijeta. Ne možemo Duha zadržati za sebe, čak i u nekoj intimističkoj duhovnosti, već se moramo pitati o svojoj ulozi u spašavanju svijeta, snagom Duha. A kad je riječ o mladima, ne bi li se barem neki morali zapitati ne zove li ih Duh Sveti da se izravno i posvema posvete Božjoj misiji, bilo u svećeništvu, bilo u redovništvu ili u kojem obliku posvećenog života, o čemu u ovoj godini posebno razmišljamo. A ako tko osjeti poziv da bi pošao za misionara u daleke zemlje, pa i tamo gdje se danas kršćanstvo želi iskorijeniti, ne bi li trebao reći: "Ako me Duh Sveti potiče, zašto se bojati, jer on je Branitelj, zašto poput apostola ne krenuti u taj kaotičan svijet, naviještajući mu da Bog želi kraljevati ljubavlju i opraštanjem, pravdom i dobrotom, da život ima smisla?" Što drugo nego pojačati osobnu i zajedničku molitvu da Duh Sveti "omekša srca kamena" i "zagrije grudi ledene" nas crkvenih ljudi, osobito zavjetovanih i zaređenih sa svojim darovima (karizmama), da bismo se danomice oslobađali umora i razočaranja, otupjelosti i nezainteresiranosti te se natjecali oko navještaja i življenja evanđelja, onim žarom kao apostol Petar na dan Pedesetnice (prvih Duhova). Sve u uvjerenju da svaki naš čin vjere vrijedi više od stotine čina nevjere i straha koji se oko nas širi.
 


Povratak