Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Kršćanski Bog – suputnik i supatnik  

Objavljeno | 25.2.2015.

Piše dr. Milan Šimunović

Još danas se živo sjećam riječi svoje majke, koja je u trenutcima pojačanih teškoća znala uzdahnuti i reći: "Sinko moj, drukčije je bilo kad je Bog išal po zemlji." Očito je mislila na Isusa. Međutim, svojim ponašanjem to je demantirala, jer je, ustajući u rane jutarnje sate, sjedeći u krevetu, gotovo naglas molila, izgledajući kao da s prisutnim Bogom razgovara.
Uostalom, koga nije mučilo pitanje Božje odsutnosti te u isto vrijeme tješila vjera u njegovu prisutnost? Ne sliči li često život pustinji u kojoj vapimo za "nedohvatljivim Bogom"? To je velik misterij našega života, osobito u patnji kao što se dogodilo Isusu u njegovoj napuštenosti u Getsemanskom vrtu. Da, ali upravo se ondje Bog pokazao s "ljudskim licem" i s ljubavlju do kraja.

1. Očeva prisutnost – misao vodilja Isusova propovijedanja
 Povlaštena tema Isusova naviještanja bila je objavljivanje istinske slike o Bogu, kao Ocu milosrđa i ljubavi. Tako, govoreći o kraljevstvu Božjemu, zaključuje: "Očitovao sam tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima, i ja u njima." (Iv 17. 26) I zato je jednom, ne bez određene tuge, u molitvi Ocu konstatirao: "Oče pravedni, svijet te nije upoznao." (Mt 11, 27) A na molbu učenika Filipa da im pokaže Oca, Isus je odgovorio: "Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako onda ti kažeš: 'Pokaži nam Oca'?" (Iv 14, 9)
Filip i ostali apostoli shvatit će to jednog dana, poslije Učiteljeve muke i smrti, posebice uskrsnuća, odnosno doći do spoznaje da je upravo muka bila najveće očitovanje Isusove ljubavi prema Ocu, odnosno Očeve prema svima nama. Isus je imao trajno u svijesti kako će ponazočiti Oca kao ljubav i milosrđe, o čemu govore brojne prispodobe, osobito ona o rasipnom sinu ili, točnije, o milosrdnom Ocu, o dobrom Samarijancu, jer kao Dobri Pastir dolazi tražiti što je izgubljeno. On je zapravo utjelovljenje Božje ljubavi, posebice u odnosu na one koji se osjećaju grješnicima, koji su zahvaćeni svakovrsnim patnjama. I zato neumorno poziva na milosrđe, obznanjujući: "Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe!" (Mt 5, 7) To je prisutno u svim evanđeljima, posebno u Lukinu, koje se može nazvati "evanđeljem milosrđa". Zato bih svima koji žele produbiti tu misao, čak i u vidu ispravljanja svoje slike o Bogu, a što nam je trajan zadatak, preporučio da potraže encikliku sv. Ivana Pavla II. o Božjem milosrđu Bogat milosrđem.
 
2. Bog se pokazuje kao milosrdni otac
Vraćajući se velebnomu događaju muke i smrti Isusove, trajno se postavljalo pitanje zašto je došlo do toga da je Bog na taj način trebao iskazati svoju ljubav prema nama. Još donekle možemo imati razumijevanja za farizeje i ostale u Isusovom vremenu što nisu uspjeli u Isusu čovjeku prepoznati Božju prisutnost, premda je činio Božja djela, te za ondašnje pogane koji nisu mogli prihvatiti da Bog pati, jer, po grčkoj filozofiji, "bog ideja", neki "nepokretni pokretač" ne može trpjeti, već mu se samo treba klanjati i prinositi žrtve da bi ga se umilostivilo. Međutim, kako to, nakon svega što znamo iz evanđelja, da i danas mnogi kršćani teško prihvaćaju misterij muke i smrti Isusove, pa onda i naše, znajući da je pobijedio smrt? Kako to da se u modernoj psihologiji stvorila iskrivljena slika oca, kao simbol paternalizma i autoritarizma, što je psihoanaliza (teorijom Edipova kompleksa) pretočila u "otklon oca", kao rivala i protivnika u čovjekovu samoostvarenju, što se prelilo i na Boga Oca i tako iskrivilo njegovu sliku, a što je dovelo do njegova odbacivanja?
Ipak, prije ili kasnije, čovjek poput evanđeoskoga izgubljenog sina priznaje da je nigdje, da se zapleo u klupko zla, odakle sam ne može izići, pa se u njemu javlja želja za povratkom. Sad je presudno pitanje kako čovjeku koji je izgubio osjećaj sinovstva, a što nadoknađuje raznim idolima, stvorenih ambicijom njegova razuma i napretka, ili u moru praznovjerja, pomoći da se vrati, da shvati da mir i spas može naći samo u Bogu?
To je nemoguće prebroditi bez oslanjanja na Isusov primjer, bilo u govoru, bilo u prihvaćanju muke i smrti. U tom smislu valja se trajno vraćati evanđelju, umjesto da se zadovoljimo nekim tumačenjima s naglaskom na moraliziranju, čovjekovoj grješnosti i ništavosti, na zabranama i zapovijedima. Zato bih čitateljima preporučio dva veoma mjerodavna duhovna izvora, a to su Povratak Ocu, kardinala C. M. Martinija, negdašnjega milanskog nadbiskupa (Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 1999.), te Povratak izgubljenog sina Henrija Nouwena, (KS, Zagreb, 1999.). Tko tu knjigu pročita, poželjet će poput mnogih to ponoviti, jer vodi prema većoj radosti obraćeničke vjere, kad se zaista vjeruje evanđelju.
 
3. I Otac prisutan u trpljenju
U suvremenoj teologiji dolazi upravo do izražaja evanđeoska istina da se Bog ponajprije pokazuje u apsolutnoj ljubavi i predanju. Istina, cijeneći sve napore ranije teologije, pretočene u određene katekizme i molitvenike, ipak neka razmišljanja moramo "ostaviti prošlosti", poput onih da je Isus morao dati zadovoljštinu Bogu Ocu, koji je bio toliko uvrijeđen ljudskim grijehom da mu, zbog stroge pravde, to nitko nije mogao nadoknaditi nego Sin, kao Bogočovjek, kao da je riječ o naplaćivanju dugova i nadoknadi.
Kako to da se zaboravilo da je Bog u Isusu prihvatio i činjenicu odbijanja te učinio taj iskorak u trpljenju upravo iz ljubavi prema ljudima, koji se u tvrdoći svoga srca nisu drugačije mogli otvoriti Bogu, pa niti po propovijedanju Isusa Krista? Uzimajući na se ljudske krivice, on je izabrao jedan krajnje moguć način da s križa "prodre" u dubinu čovjekova srca, u kojemu se talože "magme zla", da bi on, u svojoj životnoj pustinji, stekao povjerenje u Isusov nauk i božansku ljubav. Našoj ljudskosti, ranjenoj svakovrsnim zlom, pružena je posljednja šansa da bude oslobođena i spašena, uz uvjet da odsad slijedi Isusa u praštanju i sebedarju za druge. Kršćanski Bog se pokazuje kao Bog ljubavi i milosrđa, koji čak (u slici izgubljenog sina) priređuje čovjeku grješniku, ali povratniku, gozbu bez ikakve zadovoljštine i nadoknade, jednostavno zato što je taj sin njegovo dijete. Stoga je bitno shvatiti da smo ljubljena Božja djeca, makar bili i veliki grješnici. I ne trebamo se truditi da zataškamo naše zlo, jer Bog sve zna, već slaviti njegovu ljubav. Od njega nam je darovana snaga da to zlo prevladamo.
Ipak, Božja ljubav dolazi ususret čovjeku, ostavljajući ga pritom slobodnim. Zato smo ozbiljno pozvani raditi na obraćenju (premišljanju). U protivnome, odbijajući Božju ljubav, uzrokujemo da sam Bog Otac, zajedno sa Sinom, na neki način trpi "patnju ljubavi". Analizirajući razmišljanja ranih kršćanskih otaca i pisaca, negdašnji hrvatski teolog T. Zdenko Tenšek (kapucin) izvrsno tumači tu Božju blizinu u Isusu iz Nazareta. Naime, dok se komu moglo činiti da je Bog Otac ostao bešćutan u središnjem činu otkupljenja, činjenica vjere je da on bijaše prisutan, tako da je Isus mogao reći da nije sam jer je Otac s njime. Stoga je radosna vijest u govoru o trpljenju i Isusovoj žrtvi upravo činjenica Božjega trpljenja u Kristu. Drugim riječima, "ako je Sin patio, i Otac je supatio", odnosno da je "Bog trpio" što je Crkva stalno vjerovala. Očevo trpljenje je supatnja. Tako se Presveto Trojstvo iskazuje u patnji Kristovoj, koji je tim zanosom ljubavi u svojem bogočovještvu išao na križ, oslobađajući nas od grijeha. On je upravo tad naš istinski osloboditelj. Stoga bih čitateljima savjetovao da posegnu za pogovorom spomenutog teologa Ljubav i milosrđe Boga Oca u mislima crkvenih otaca (u knjizi T. Šagi-Bunića Motriti lice Očevo, KS, Zagreb, 2000., str. 87 – 117).
Očito će se i na crti nove evangelizacije morati dogoditi neki značajniji pomaci u govoru i življenju vjere, posebice roditelja, kateheta, vjeroučitelja i propovjednika. Kako se vidi, ovog sam puta namjerno savjetovao neke autore, smatrajući nužnim da u rastu u vjeri posegnemo za "zdravijom" literaturom, da bismo se odmakli od nekih starih katekizamskih shvaćanja, pa i duhovnih pisaca ili štiva koje ne može uroditi punom radošću vjere.
 


Povratak