Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Misijsko poslanje u središtu je sjemenišnog odgoja i teološkog studija  

Objavljeno | 7.11.2016.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Pri kraju ovih promišljanja za široke slojeve Božjeg naroda o nekim temeljnim pomacima na crti navještaja evanđelja, odnosno misijskog poslanja Crkve, nužno je dotaknuti i pitanje sustavnije pripreme. Premda je sav Božji narod odgovoran za evanđelje, ipak su neki odgovorniji – od biskupa te njihovih prvih suradnika svećenika, redovnika i redovnica do onih vjernika laika koji se više posvećuju misijskom zadatku Crkve.



1. Misionarnost u prvome planu
Taj (novi) termin, misionarnost, želi upozoriti na nov stav i dimenziju Crkve, koja se nalazi pred zahtjevom, a što je u temelju njezina identiteta, da sa svom širokogrudnosti i odvažnosti nudi radosnu vijest svijetu, danas uvelike promijenjenu. Zato onaj tko to treba predvoditi, mora gajiti duboku misionarsku duhovnost, otvorenu Duhu Svetomu, koji uvodi u korjenitu obnovu svih osoba i struktura što se tiče evangelizacije, odnosno misije Crkve, ukoliko s proročkom smjelošću želi slijediti danas toliko potreban pastoral perspektive.
Sv. Ivan Pavao II., govoreći o predvoditeljima poslanja Crkve, u apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis (1992.), naglašava nužnost prikladne doktrinarne, ali i pastoralne priprave. Upravo ta posljednja mora sve više dobiti na snazi nakon što se na Drugome vatikanskom koncilu dogodio kopernikanski zaokret u pastoralnoj dimenziji teologije. Naime studij teologije mora se temeljitije usredotočiti na pitanje kako pomoći suvremenomu čovjeku da se otvori Božjoj poruci. U tom smislu pokoncilska teologija susreće se s temeljnim zadatkom pomnijega prericanja i komuniciranja kršćanske poruke, da bi bila što razumljivija, posebice u vrijeme znatna indiferentizma. To znači da otajstvo vjere treba razložiti u svoj njegovoj spasenjskoj logici na način da bi učinkovitije djelovalo na teren, odnosno čovjeka i njegov svijet. Stoga je nužno pomoći studentima, posebice kandidatima za svećeništvo da po završetku studija, pod utjecajem starih mentaliteta, i nesvjesno ne završe u potrošenim teološko-pastoralnim standardima što se tiče navještaja. Očito to pretpostavlja usvajanje novih mentaliteta i poduzimanje smjelijih poteza, uz uvjet da poput Abrahama znadu izlaziti iz zemlje stečenih sigurnosti, određenih teoloških sustava za prošla vremena, usvajajući nove izričaje, načine i žar u provođenju nove evangelizacije. Stoga teološki studij polaže ispit opće odgovornosti za usađivanje kršćanske osloboditeljske poruke, ovdje pa do na kraj zemlje. Naime, dok je na djelu iskrena želja za autentičnom transformacijom Crkve na temelju učenja Drugoga vatikanskog koncila i najnovijih crkvenih i teoloških usmjerenja, s druge strane mogu se zapaziti i određeni regresivni procesi povratka na zastarjele postavke u teologiji i duhovnosti, što se odražava na način misijskog poslanja Crkve. Često nedostaje pokretački duh u inoviranju pastoralnih pothvata i strategija za novo vrijeme.
 
2. Misiologija kao obvezatan predmet
Upozoravajući na velike promjene, pokoncilski crkveni dokumenti stavljaju u prvi plan bitne sastavnice tzv. nove evangelizacije, što pretpostavlja obvezatnost studija pastoralne teologije, a time i uz nju i misiologije, kao teologije poslanja, da bi se što dostupnije moglo govoriti o kršćanskim zbiljama u različitim kulturama. Ona dakle osposobljava "buduće svećenike naviještati evanđeosku poruku u kulturnim uvjetima svojega vremena i postaviti pastoralno djelovanje prema vjerodostojnom teološkom viđenju" (55). Jer pastoral odgovora na suvremene izazove uključuje sposobnost čitanja znakova vremena, odnosno evanđeosko razlučivanje.
Pozdravljajući znatne inovacije teološkog studija, jer sam i sâm dug niz godina vršio profesorsku službu i zauzimao se za veću pastoralnost teologije i većega vrjednovanja posebnog predmeta misiologije (koju sam i predavao), ipak treba reći da još više treba poraditi na zahtjevu, kako je rekao sv. Ivan Pavao II., "evangelizacije kultura", odnosno "inkulturaciji poruke vjere", što na poseban način treba "ući u izgradnju kandidata za svećeništvo". Riječ je o proučavanju toga drugačijeg svijeta, u osjetljivosti prema mudrosti, kulturi i religijama naroda kojima se želi obznaniti Kristovu radosnu vijest.
Premda su pitanja kakvoće navještaja evanđelja (što i kako) prisutna u svim teološkim disciplinama, posebice se to odnosi na pastoralnu teologiju i u okviru iste na misiologiju, kao teologiju poslanja Crkve. Može se primijetiti da misiologija nije dovoljno vrjednovana i što se tiče njezine obvezatnosti kao predmeta, umjesto da ju se svrstava u okvir mogućeg izbora. Štoviše, i potreba teologa misiologa nije dovoljno istaknuta. Naime osim sve složenijih problema s obzirom na način nove evangelizacije u svijetu indiferentnosti Starog Kontinenta, što je gorući problem Crkve, presudno je imati pred očima pitanje poslušnosti "Kristovoj zapovijedi o naviještanju radosne vijesti svim narodima sve do nakraj svijeta". Tu se očito misli na široko obzorje svijeta, na tzv. misijske zemlje. Stoga će isti papa, govoreći o odgojnoj ponudi u sjemeništima što se tiče pastoralne i misijske osjetljivosti, reći: "Putem početnoga i stupnjevitoga iskustva u službi, budući će svećenici moći biti ucijepljeni u živu pastoralnu predaju svojih partikularnih crkava, naučit će otvoriti obzorje svoga duha i svojega srca misijskoj dimenziji života Crkve." (Enciklika Redemptoris missio, 58) Oni se pripravljaju ne samo za "neko ograničeno i usko poslanje, nego za najšire i sveopće poslanje spasenja, sve do nakraj zemlje" (Enciklika Redemptoris missio, 67).
Nema sumnje da svaka partikularna Crkva ima svoje probleme i što se tiče pastoralnog kadra, koji je u nekim sredinama danas sve manje brojan, ipak se ne smije zanemariti tzv. razmjena snaga. To u prvom redu znači da valja gajiti katoličku svijest, a to znači i odgovornost za sav svijet koji je polje djelovanja Crkve. U tom smislu ne će se smatrati nekim osiromašenjem ili gubitkom za vlastite redove ako neki svećenički ili redovnički kandidat odnosno svećenik želi poći u daleke misijske krajeve. To se posebno odnosi i na ženske redovničke zajednice.
Dakako, za buđenje takve svijesti potrebna je veća informiranost o životu Crkve na svim prostranstvima, kako bi se pojedini kandidat s posebnim afinitetom za šira obzorja, mogao pripremati za gotovo sasvim nove načine inkulturacije vjere, odnosno zasađivanje Crkve. Bolno je slušati kako u nekim dijelovima svijeta kršćanstva prisilno nestaje, a negdje nema dovoljno snaga za navještaj evanđelja. Tu je potrebna i veća suradnja odgojnih ustanova s nacionalnim upravama Papinskih misijskih djela koje mogu pružiti ne samo informacije već i smjernice za adekvatnu pripremu, u obliku misijskih radionica, za tzv. kršćanske zemlje i svijet u cjelini. Danas u tom smjeru postoji već sve solidnija teološka, odnosno misiološka literatura.
 
3. Razmjena osoba i iskustva vjere
Danas, kad je već toliko prisutna tzv. razmjena studenata na svim poljima, valja još više poticati takvu razmjenu na planu Crkve. Veseli znatan broj onih koji se iz dalekih zemalja u Europi pripremaju za navještaj evanđelja u svojim zemljama, ali i obratno. Iz tih zemalja dolaze na svećenici, redovnici i redovnice štoviše, kako stvari stoje, mogu nam strostruko vratiti naše misijsko zalaganje kod njih, odnosno da jednog dana i u većem broju dođu kao misionari na ove prostore. Jer Crkva mora biti ona koja šalje i koja prima, što predstavlja neprestano kolanje osoba i iskustva vjere. To se ne odnosi samo na svećenike i redovnike, već i na izobraženije laike koji pomažu u misijskim zemljama u raznim djelatnostima, od katehista, karitativnih i bolničkih djelatnika, odgajatelja u školama i sl. U tom smislu valja više koristiti misijske institute ili centre pojedinih redovničkih zajednica i laičkih udruga, koji stručnije razvijaju misionarsku svijet Crkve na svim razinama. Danas za to, i što se tiče elektroničkih sredstava, imamo daleko veće mogućnosti. Vrijeme je za misije na noviji način.


Povratak