Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Mistična dimenzija župne zajednice – odraz Božje prisutnosti  

Objavljeno | 4.5.2016.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Poslije uskrsnuća Isusu je stalo da svoje učenike uvjeri u novi način "drugovanja s njime". Naime govor o odlasku njih je uznemirivao, sve dotle da su ga pitali: "Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?" A on je uporno nastojao da shvate da sada oni moraju stupiti na scenu svijeta, dakako snagom njegova Duha, a to znači propovijedati evanđelje i uspostavljati novo Božje kraljevstvo.

Muke i radosti s drugačijom Božjom prisutnošću
Ako su apostoli "imali muke" s najavom Isusova odlaska, a što se konačno ostvarilo o njegovu uzašašću na nebo, kako se to tek nama događa? Treba nam, kao i njima, dosta napora u priučavanju na nov način odnosa s Isusom te žive vjere u silu Božju da idemo propovijedati evanđelje do kraja svijeta i biti njegovi svjedoci. Presudno je pritom uvjerenje da nismo sami, već da je Isus prisutan po svojem Duhu "u sve dane – do svršetka svijeta" (usp. Mt 20). Naša muka, po uzoru na apostolsku, konačno prerasta u radost i hrabrost, jer evanđelist Luka kaže da su se s velikom radošću vratili u Jeruzalem (usp. Lk 24, 53) da nastave njegovo djelo, što je uključivalo i mučeništvo.
Razumljivo je da je u početcima, a i danas, u kršćanskoj zajednici prisutno "osciliranje" između muke i radosti, ovisno o tome kako se shvaća i doživljava da je Uskrsli prisutan u ovom svijetu, posebno "među svojima". Ako želimo biti otvoreni, moramo priznati da se i nama češće postavlja pitanje učenika iz Emausa o nekim "drugačijim nadanjima". Zašto treba proći, i to često na "krvavi način", isti Isusov put, što ga posadašnjujemo u euharistiji? Teško prihvaćamo činjenicu da smo zapravo na "proputovanju", ali takvu da radeći za jedan bolji svijet naš život postaje odsjaj neba. Vjerovati nam je da onaj Isus koji je uznesen na nebo naizgled nestao, ali da stalno "izlazi" iz neba i "ulazi" u naš život, preobražavajući ga, dok konačno ne dođe u slavi, definitivno se očituje i, recimo našim rječnikom, proglasi" pobjednika", Boga u svojim stvorenjima. Tek onda je svemu tomu kraj, ali zapravo početak onoga čemu se samo možemo nadati, za čim čovječje srce zapravo teži. Zato nema mjesta rezignaciji i beznadnosti, jer smo "spašeni", premda još na križnom putu života.
 
2. Kultura mistike – nužnost za vjeru u Božju prisutnost
Uza sve to što se trudimo vjerovati da nas Bog nije napustio, štoviše, da se s njime možemo susretati, osobito u euharistijskom spomen-činu, ipak, makar to čudno zvuči, nama često znade ovladati tzv. crkveni ateizam, premda Crkva još uvijek misli da "ima narod", barem po postotku katolika i nekim okupljanjima. Međutim, htjeli mi to priznati ili ne, kad bi se i među nama provelo istraživanje, poput onoga u Njemačkoj (u povodu Katholikentaga – Katoličkog dana, što je jedno od najznačajnijih okupljanja vjernika) još krajem osamdesetih godina, možda bi odgovori bili slični. Naime na pitanje: "Vjerujete li da je Bog živ u svojoj Crkvi ili ne?", ispitanici su se podijelili na tri trećine, jedni odgovarajući negativno, a drugi neodlučno, dok je tek jedna trećina potvrdila da je Crkva zajedništvo u kojem je Trojstveni Bog živ i djeluje po svojem Duhu. Krajnje je vrijeme da priznamo da ne samo "oni drugi", nego i mi sami često izgledamo kao da naš život nema ništa s Bogom, osim što "obavljamo" sakramente, čak i uredno vršimo neke važnije crkvene obveze. Na taj način raste broj obrednih, ali ne i gorljivih kršćana.
Udaljavanje od kršćanskih, odnosno župnih zajednica, osobito s nedjeljne mise, što postaje sve rašireniji fenomen, pokazuje da se Crkva, na tragu nove evangelizacije, mora daleko više potruditi da bi vjernici shvatili da su pozvani na drugačije okupljanje, u čijem središtu stanuje sam Bog, koji je u Isusu Kristu postao jedan od nas i da po svojem Duhu prebiva među nama. To je ta tajanstvenost, zagonetka, nadnaravnost, a što znači mistika, što mora odlikovati kršćansku vjeru. Štoviše, mogli bismo reći da kvalitetnog pomaka u kršćanstvu nema, dok više i jače ne povjerujemo da je kršćanska zajednica prostor, prožet samom Božjom prisutnošću, i više od "klice" njegova kraljevstva, jer ga zapravo treba očitovati u brojnim znakovima zajedništva s Bogom i ljudima, služenja i djelotvorne ljubavi. Kršćani trebaju više ući u proces mistagogije, tj. dopustiti da ih Duh Sveti sve dublje uvodi u puninu Kristova otajstva. Sam propovjednik je organ (instrumentum) Duha kada vjernike uključuje u to božansko-ljudsko zajedništvo, u kojem se "nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje" (vazmeni hvalospjev).
Okupljenoj zajednici trebaju trajno na pameti biti riječi apostola Petra: "Ta znate da od svog ispraznog načina života što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Isusa Krista..." (1 Pt 1, 18) Njega je Bog uskrisio od mrtvih, što je temelj naše vjere i nade. Crkva u župnoj zajednici sudjeluje u misteriju Boga, a time je i sama misterij, jer se u njoj obistinjuju Isusove riječi: "Vama je dano znati otajstva (mysteria) kraljevstva Božjega" (Lk 8, 10), koja vode prema ukorjenjenju u Bogu.
 
3. Župna zajednica i nužnost obnove
U svijesti da bi trebala biti odraz žive Božje prisutnosti sve više se osjeća živa potreba da se župne zajednice osjete pozvanijima na reformu. Uostalom, u Crkvi je uvijek prisutno pravilo da mora biti stalno u znaku obnove, što znači da treba biti spremna reformirati se, a što pretpostavlja sposobnost da se stavi na put. U protivnome prijeti joj opasnost da u njoj prevlada određeni "ateizam". Ona mora današnjemu ravnodušnom svijetu jače pokazati da je Bog s njom, da putuje s njom i, što je najvažnije, da je istinski prihvaćen (usp. Iv 1, 12), uza sve njezine krhkosti i grješnosti. Takvu zajednicu moraju resiti tri temeljna stava: prihvaćanje, zahvaljivanje i dijeljenje. Ona je ukorijenjena u Bogu jedino tada kad se ne zatvara njegovu dolasku u intimnosti srca, u Božjoj riječi po Isusu Kristu, po sakramentima, a napose po osjetljivosti za siromašne i obespravljene. Zato ona Bogu zahvaljuje u prvom redu za stvaranje iz ljubavi, za život, za bližnje, dakako najviše zato što nam se daje u Isusu iz Nazareta, u njegovu utjelovljenju, muci, smrti i uskrsnuću, što očituje tzv. pashalnu ljubav. To se pokazuje time da kršćanska zajednica živi i djeluje na božanski način. Ako je mistički ukorijenjena u Bogu, on joj omogućuje da dobije "novo srce" (usp. Ez 16), da bi djelovala na Božji način. Tako kršćanska praksa postaje bogopraksa, život i djelovanje po Isusovu stilu.
To se, dakako, najviše očituje u preobrazbi čovjeka, čime se ostvaruje njegovo posvećenje i ozdravljenje. Zato je dobro da se ponovno prisjetimo poziva Drugoga vatikanskog koncila: "Kristovi sljedbenici, pozvani od Boga ne po svojim djelima, nego po odluci i milosti njegovoj, i opravdani u Isusu Gospodinu, postali su po krštenju vjere uistinu Božja djeca i dionici božanske naravi, i zato uistinu sveti. Oni dakle moraju uz Božju pomoć živeći držati i usavršiti svetost koju su primili. Apostol ih opominje da žive 'kako se pristoji svetima' (Ef 5, 3) i da se obuku 'kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u srdačno milosrđe, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost' (Kol 3, 12), i neka imaju plodove Duha za posvećenje (usp. Gal 5, 22); Rim 2, 22)." A budući da svi činimo mnoge pogrješke (usp. Jak 3, 2), neprestano trebamo Božje milosrđe i svaki dan moramo moliti: "I otpusti nam naše dugove" (Mt 6, 12).
Nije li upravo Godina milosrđa izvanredna prigoda za neke temeljite zaokrete u životu župne zajednice, vodeći računa da ne možemo postati "milosrdni kao Otac" bez intimnijega sjedinjenja s Bogom, s njegovim darovima? Nije li to prigoda za repozicioniranje našega mjesta i uloge u kršćanskoj zajednici, upravo u pravcu izlaska iz raznih formalizama, ne ograničujući se samo na izvršavanje nekih vjerskih dužnosti, što još nije istinska vjerska iskaznica, nego da se daleko više vidi da "drugujemo" s Uskrslim, navezani na njega kao loze na trs (usp. Iv 15, 5), da bi u nama kolao božanski život. To je temeljni uvjet da se počne povećavati broj spasenika, onih koji će nam se pridruživati.
 
 


Povratak