vatikan.va hbk.hr PMD

Nada – odgovor na krizu  

Objavljeno | 11.5.2018.

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Kršćani trebaju naviještati, trebaju živjeti na drugačiji način u odnosu na suvremene trendove u društvu, trebaju živjeti u punini svoj poziv navjestitelja i širitelja Radosne vijesti, trebaju postati svjedoci i graditelji boljeg svijeta. Svijeta koji je u službi čovjeka i njegova autentična dostojanstva. Dostojanstva koje se poštuje u svim dijelovima svijeta i u svim dimenzijama suvremenog društva. Ta uloga svakog kršćanina proizlazi iz pologa vjere, tj. skupa svih božanskih istina koje su nam objavljene radi našega spasenja.

Zato i znamo da dostojanstvo svakog čovjeka proizlazi iz utjelovljenja Sina Božjega. Dokument Drugog vatikanskog sabora donosi: „Utjelovljenjem se (…) Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem….“ (GS 22). Prihvativši tu istinu činom vjere, svjesno i namjerno, imamo zadaću drugačije živjeti u odnosu na svaku osobu i u svakom vremenu, a napose u onom koje se očituje u brzim i dubokim promjenama koje najviše pogađaju dostojanstvo osobe. Učestalo ćemo čuti kako se naše vrijeme definira kao vrijeme krize koju papa Franjo opisuje gotovo kao opće mjesto. Kriza odgoja, ekonomska kriza, ekološka kriza, moralna kriza. Uronjeni u različite oblike krize kao da gubimo jasnoću nužnosti naviještanja uvijek i svugdje, a onda i snagu jer se osjećamo neadekvatnim navjestiteljima s obzirom na vjetrometinu svakodnevnih problema i rješenja koja se od nas očekuju. Bez zadiranja u pojedinačna identitetska poimanja kriza i posljedice koje živimo moramo se složiti da su naši misionari oduvijek bili nositelji nade na mjesta gdje su djelovali i načinima kojima su dopirali do ljudi u itekako kriznim situacijama i uvjetima života. Papa Franjo ističe da je svaki oblik krize izazov nadi pri čemu jasno definira da kršćanska nada nije „duhovna utjeha“, odmak od ozbiljnih zadaća koje zahtijevaju našu pozornost već dinamika koja nas oslobađa od svakog determinizma i preprjeka kako bismo izgradili svijet slobode, oslobodili ovu povijest okova egoizma, inertnosti i nepravde u koju je sklona tako lako zapasti (usp. papa Franjo, 2015.: 38-41). Takva perspektiva je onda početak ali i program djelovanja kršćana u svijetu koji unatoč krizama znaju da sjeme jednom posijano raste gdje i kako hoće (usp. Mk 4,26-29). Zato je na nama da sijemo, iako smo, paradoksalno, u tome najčešće spriječeni poimanjem sebe i uloge koje živimo, pa nam Jona može biti dobar primjer kako odgovoriti na Božji poziv i naviještati.    
 
  1. Jona – primjer krize, ali i nade
 
Oduvijek je razumijevanje Jone i poistovjećivanje s njegovim odgovorom na Božji poziv izazov za nas kršćane. Ono što je sigurno da nas njegova kriza i način djelovanja može nadahnuti u vremenima promjene i neizvjesnosti. Znamo da je Jona živio mirno i uredno, s jasnim poimanjem dobra i zla, kako Bog djeluje i što želi u svakom trenutku, o tome tko je vjeran savezu, a tko nije. Toliki ga je red doveo do toga da je prekruto shvaćao mjesta na kojima treba izvršiti svoje poslanje prorokovanja. Reći će papa Franjo da je Jona imao recept i uvjete da bude dobar prorok i da nastavi proročku tradiciju na liniji onoga „kako se uvijek radilo“. Nije li to pomalo preslika našeg načina misijskog djelovanja? Doduše, Joni iznenada Bog uništava njegov red, oduzima mu sigurnosti i udobnosti i šalje ga na periferiju, u grad Ninivu. Tijek njegova putovanja i susretanja ljudi pokazao mu je da Bog ne povlači ono što je obećao i da je strahovito uporan kada se radi o dobru njegove djece (usp. papa Franjo, 2015: 172-173). Ne zove li i nas Bog da prihvatimo rizik uloge protagoniste u navještanju koje je plod susreta s Bogom koji je uvijek novost? Nije li to način kojim nas tjera da se trgnemo, da krenemo i pođemo ususret nepoznatom gdje su ljudi najviše ranjeni? Nije li to poziv otkrivanja periferija života u kojima samo mi možemo naviještati? Ne smijemo zaboraviti da našom spremnošću da pružimo pomoć drugima da pronađu Boga i mi iznova pronalazimo smisao svoga djelovanja i radost svojeg poziva, mjesto svoje molitve i vrijednosti svoje predanosti. Otkrivamo i živimo poziv djece Božje spremne i sposobne na djelovanje koje postaje primjer i znak vremena. Nebrojene su mogućnosti takva djelovanja koje uključuje: razvijanje osobnih i društvenih veza, odvažnost i kreativnost, besplatnost, slavlje, ali nadasve zahvalnost i klanjanje. Tu se rađa nada u budućnost i poziv na besplatno darivanje koje nadilazi jasno definirane ciljeve i projekte, jer prioritet postaje pronalaziti načine da živimo i životom prenosimo vrijednosti koje brojčano nisu mjerljive. Ne samo da nisu mjerljive nego su i univerzalne, kao i svako istinsko Božje djelo. Tako prijateljstvo, solidarnost, iskrenost i povjerenje postaju naš model djelovanja i naviještanja i upravo zbog njih postajemo osposobljeni za iznalaženje novih oblika međusobnih susreta slavljenja koji uključuju više svjedočanstva kršćana i drugih ljudi dobre volje. Odjednom gradimo drugačiji svijet, ne pokušavajući postići iscrpnu podudarnost s nekom već ustaljenom normom ili modelom djelovanja u društvu ili župnoj zajednici. Jednostavno uspijevamo biti u svijetu ali ne od svijeta iako smo dionici „svijeta s pregršt potrošačkih dobara koji guše čovjeka i izlažu pustoši i tjeskobi koje se rađaju iz samodopadnog i gramzivog srca, grozničavog traženja površnih užitaka i otupjele savjesti” (EG, 2).  Jednostavno kao dionici obraćenog srca koje je preduvjet stvaranja boljeg svijeta naše naviještanje nikad nije osamljen čin, postaje i jest zajedničarsko.
 
  1. Naviještanje nikada nije osamljen čin
 
Darivanje i navještanje nemoguće je bez riječi, a danas su itekako potrebni ljudi koji drže svoju riječ. Možda je vrijeme da potražimo način kako pomoći svakoj osobi da vrati i ne izgubi ono što je najsvetije – dar Riječi. Dar je to koji zahtjeva odgovornost, kreativnost, dosljednost, a znamo da Bog ljubi vesela darivatelja (2  Kor 9,7). Uzeti i dati riječ stvarajući prostor kako bi ta riječ, u ustima naše djece i mladih, narasla, učvrstila se, ukorijenila se i uzdigla. Radi se o Riječi koja je tijelom postala. Različiti su načini na koji je svaki pojedinac pozvan svijetom nositi Riječ, ali uvijek je zajednički nazivnik Ljubav. Papa Franjo ističe kako naviještanje nikada nije osamljeni čin, nego uvijek crkveni, tvrdeći da je zajednica zaista odrasla ako izlazi iz svoje ograde da u periferije nosi Isusovu nadu. Stoga možemo zaključiti da je misionar svaki onaj koji živi svoj kršćanski poziv poslanja u ovom svijetu da širi evanđelje, životom i riječju. Ono najvrijednije što kršćanski misionar može dati čovjeku je dati mu vjeru u Isusa, Spasitelja. Uostalom, to je ono poslanje koje je Isus darovao dvanaestorici, a daruje da i danas onima koji se potpuno posvećuju Njemu, kako bi Isusa i Njegovu ponudu spasenja nosili u sve krajeve svijeta.  
 
 


Povratak