Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Naviještanje evanđelja Isusa Krista i kultura dijaloga (1)  

Objavljeno | 11.1.2017.

Razmišljanje uz Dekret Drugoga vatikanskog sabora Ad gentes o misijskoj djelatnosti Crkve

Piše: mons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u Bosni i Hercegovini


Drugi vatikanski sabor, koji je trajao četiri godine (1962. – 1965.), objavio je šesnaest dokumenata, od kojih su neki konstitucije, drugi se nazivaju dekretima, a treći deklaracijama. Među njima su svakako najvažnije dvije dogmatske konstitucije: jedna o božanskoj objavi – Dei verbum, a druga o Crkvi – Lumen gentium, te potom dvije pastoralne konstitucije: o svetoj liturgiji – Sacrosanctum concilium, koja je bila prvi saborski dokument, i o Crkvi u suvremenom svijetu – Gaudium et spes. Na trećem su mjestu po važnosti dokumenti iz kategorije dekreta, a Sabor ih je objavio devet, i nakon njih slijede deklaracije, kojih ima tri.
Saborski dokument kojim se ovdje želimo baviti naziva se „Dekret Ad gentes o misijskoj djelatnosti Crkve“ te je iz samoga njegova službenog naziva jasno da se svrstava u srednju kategoriju saborskih dokumenata, to jest dekreta, ako ih promatramo kroz vrstu kojoj pripadaju i autoritet koji proizlazi iz njihove naravi.
U ovom izlaganju najprije će biti ukratko predstavljen proces nastanka dekreta Ad gentes. Potom će biti govora o teološkom i praktičnom pastoralnom sadržaju dokumenta te o teologiji koja se, u svezi s misionarskim poslanjem i djelovanjem, bavi spasenjem ljudi u stanju njihove pripadnost nekršćanskim religijama. Bit će spomenuti također neki poslijesaborski dokumenti crkvenog učiteljstva o misijama, a na kraju predstavljene i neke novije teorije o dijalogu i misijama te upozoreno na odnos između obveze naviještanja evanđelja Isusa Krista i suvremene kulture dijaloga.
 
1. Nastanak dekreta Ad gentes
 
Ovdje je svakako zgodno također podsjetiti da je Drugi vatikanski sabor prvi sabor u povijesti općih sabora na kojem se pojavljuje tema misija, tako da se njome bavi jedan cijeli dokument. Kao što je poznato, istina je da je i na Prvome vatikanskom saboru (1869. – 1870.) bila predviđena i kao radni materijal priređena jedna studija na temu misija, kojom se taj sabor namjeravao baviti. Međutim posao tada nije priveden kraju zbog povijesnih okolnosti koje su nastale ujedinjenjem Italije i posljedica koje su iz toga proizašle, pa je zasjedanje tog sabora bilo prekinuto i nikada nije nastavljeno.
Ali tijekom prve polovice 20. stoljeća temom misija više se puta bavilo crkveno učiteljstvo na najvišoj razini te su objavljeni brojni dokumenti o toj temi. Tako, naprimjer, papa Benedikt XV. (Maximum illud, 1919.), zatim papa Pio XI. koji je prozvan papom misija (Rerum Ecclesiae, 1926.), te Pio XII. (Saeculo exeunte, 1940.; Evangelii praecones, 1951.; Fidei donum, 1957.) i Ivan XXIII. (Princeps Pastorum,1959.). No i prije toga, također tijekom 19. stoljeća, pape su misijskomu pitanju posvećivali svoje pojedine dokumente: Prae nobis (Grgur XVI., 1840.), Quanto conficiamur (Pio IX., 1863.), Sancta Dei civitas (Leon XIII., 1880.), Catholicae Ecclesiae (Leon XIII., 1890.).
Usporedno, misijska djelatnost u to vrijeme ubrzano je napredovala, posebice nakon što je Crkva za biskupe započela imenovati svećenike iz misijskih krajeva. Tako se polako stvarala domaća misijska hijerarhija te su na Drugome vatikanskom saboru sudjelovali brojni saborski oci iz misijskih zemalja Afrike i Azije. Sve to unijelo je nov duh, novu metodologiju, nove pravne aspekte, nov način razmišljanja, s kojima se nikada prije nije susretalo na saborima, a da se pritom ništa nije gubilo od osnovne misijske dimenzije i poleta.
Izrada saborskog dekreta Ad gentes trajala je cijelih pet godina. Sve je započelo u listopadu 1960. godine, kad je započelo raditi pripravno povjerenstvo (Commissio praeparatoria). Ono je potom izradilo prve nacrte radnog materijala za saborska zasjedanja, a djelovalo je do 7. prosinca 1965. kad je izglasan dekret o misijskoj djelatnosti Crkve, odnosno kad ga je istog dana, nakon izglasavanja, potpisao papa Pavao VI. No rad na pripravi dekreta Ad gentes pojačan je posebice nakon 28. studenoga 1962. kad je, kao jedna od pet pripravnih potkomisija, svoje prvo zasjedanje održalo Pripravno povjerenstvo za misije (Commissio praeparatoria de missionibus).
Izrada saborskog dokumenta o misijama bio je vrlo težak i zahtjevan posao. Vodile su se teške rasprave kako o samoj naravi dokumenta, tako i o rasporedu njegova sadržaja. A koliko je to bio delikatan posao, dijelom oslikava i podatak da je dekret o misijskoj djelatnosti Crkve izglasan i potpisan doslovce pretposljednjega dana Sabora, koji je završio na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 1965. A da priprava teksta napreduje teško, bilo je posvema jasno već ujesen 1964., kad je saborskim ocima podijeljen izvještaj o argumentima prema kojima je izrađen nacrt (Relatio circa rationem qua schema elaboratum est), u kojem je objašnjen dotadašnji rad na izradi nacrta budućeg dokumenta o misijama i predstavljena njegova shema. Tad su saborski oci izviješteni da je dotadašnji posao bio tvrd, da se članovi pripravnog povjerenstva ne slažu oko naravi nacrta, a ni glede rasporeda tematike u tekstu, jer je sama materija teška. Ipak, na osnovu toga radnog materijala i kasnijih rasprava, na kraju je Crkva dobila dobar dekret o misijama i, kad je 7. prosinca 1965. glasovano o dekretu Ad gentes, glasovanju je pristupilo 2399 saborskih otaca, od kojih je 2394 glasovalo za izrađeni tekst, a samo petorica su glasovala protiv.


Povratak