Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Naviještanje evanđelja Isusa Krista i kultura dijaloga (2)  

Objavljeno | 9.2.2017.

Razmišljanje uz Dekret Drugoga vatikanskog sabora Ad gentes o misijskoj djelatnosti Crkve

Piše: mons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u Bosni i Hercegovini

2. Prikaz sadržaja dekreta Ad gentes
 
Cijeli tekst dekreta sastoji se od 42 broja i završne formule kojom je papa Pavao VI. odobrio tekst, što su ga saborski oci prethodno prihvatili, i odredio da bude proglašen.
Osim uvoda (br. 1) i zaključka (br. 42), dekret Ad gentes sastoji se od šest poglavlja. Prvo poglavlje nosi naslov Doktrinarna načela (br. 2 – 9) i – kako tamo čitamo – podsjeća da je Crkva po svojoj naravi misionarska, jer potječe iz slanja Sina i slanja Duha Svetoga, po odluci Boga Oca. Naime, Isus je pozvao k sebi Dvanaestoricu da ga prate te ih šalje da propovijedaju (usp. Mk 3, 13; Mt 10, 1 – 42). Tako su apostoli postali klice novog Izraela, novoga izabranog naroda Božjega, i ishodište hijerarhije. Zatim, nakon Isusove smrti i uskrsnuća, Gospodin Isus, koji je dobio svu vlast na nebu i na zemlji (usp. Mt 28, 18) – prije negoli je bio uzet na nebo – osnovao je svoju Crkvu i poslao apostole po svem svijetu, kao što je Otac poslao njega (usp. Iv 20, 21) te im dao nalog: „Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 19 – 20). Zato Crkva ima dužnost širiti Kristovu vjeru i spasenje. Tu dužnost Crkva ima na osnovu izričita naloga, koji je od apostola naslijedio red biskupa s Petrovim nasljednikom i vrhovnim pastirom Crkve. Od njega, kako poučava sveti Pavao, „cijelo tijelo, skupa povezano i skupa držano svakovrsnom opskrbnom vezom prema djelotvornosti što je svakom pojedinom dijelu odmjerena – ostvaruje svoj rast na izgradnju samoga sebe u ljubavi“ (Ef 4, 16).
Misija se dakle Crkve ispunjava djelovanjem kojim ona postaje činjenično potpuno prisutna u svim ljudima i narodima – pokoravajući se Kristovoj naredbi i potaknuta milošću i ljubavlju Duha Svetoga – da ih primjerom života i propovijedanjem, sakramentima i ostalim sredstvima milosti privede k vjeri, slobodi i Kristovu miru, da im se tako otvori slobodan i siguran put do puna udioništva u Kristovu misteriju. Ta se misija nastavlja i tijekom povijesti razvija poslanje samog Krista, koji je poslan naviještati evanđelje siromasima. Stoga Crkva treba, poticana Duhom Kristovim, koračati istim putem kojim je koračao sam Krist. Tako su u nadi hodili svi apostoli, koji su mnogim iskušenjima i mukama dopunjali ono što nedostaje Kristovim mukama, za Tijelo njegovo, koje je Crkva (usp. Kol 1, 24). Tako prolivena krv kršćana bijaše često shvaćena također kao sjeme kršćana, kako je pisao Tertulijan.
Ta služba jest jedna i ista, svagdje i u svim okolnostima, iako se zbog različitih prilika ne vrši na isti način. Stoga razlike, koje valja priznati u tom djelovanju Crkve, ne proistječu iz unutarnje naravi same misije, već iz uvjeta u kojima se ta misija vrši. Ti pak uvjeti ovise i o Crkvi i o narodima, o skupinama ili o ljudima kojima je poslanje upravljeno. Općenito rečeno, „misijama“ se nazivaju osobiti pothvati kojima vjesnici evanđelja, poslani od same Crkve, idući u svijet vrše zadaću propovijedanja i zasađivanja same Crkve u narode i skupine koje još ne vjeruju u Krista.
Vlastita svrha te misijske djelatnosti jest evangelizacija i zasađivanje Crkve u narodima i skupinama gdje se još nije ukorijenila. Tako imaju iz sjemena riječi Božje izrasti posvuda u svijetu dovoljno utvrđene autohtone partikularne crkve, opskrbljene vlastitim snagama i zrelošću. Ta djelatnost širi spasiteljsku vjeru crkve, širenjem ostvaruje njezino katoličko jedinstvo, nošena je njezinim apostolicitetom, izražava kolegijalnu svijest njezine hijerarhije, svjedoči, širi i promiče njezinu svetost. Tako se misijska djelatnost među nekršćanima razlikuje i od pastoralne aktivnosti za vjernike i od pothvata koji se imaju poduzeti da se ponovno uspostavi jedinstvo kršćana.
Razlog misijske djelatnosti proizlazi iz volje Boga, „koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine. Jer jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji dade samoga sebe kao otkup mjesto sviju.“ (Tim 2, 4 – 6). Potrebno je dakle da se svi obrate k njemu, kojeg su spoznali iz naviještanja Crkve. I premda bi Bog, putevima koje on zna, mogao ljude koji bez svoje krivnje ne znaju za evanđelje privesti k vjeri, bez koje nije moguće ugoditi mu (Heb 11, 6), ipak na Crkvu pada obveza (usp. 1 Kor 9, 16), a ujedno i sveto pravo da propovijeda evanđelje. Stoga misijsko djelovanje, danas kao i uvijek, zadržava potpuno svoju snagu i potrebu. Misijskim djelovanjem Kristovo tijelo bez prestanka prikuplja i sređuje snage za svoj vlastiti rast (Ef 4, 11 – 16), a na to djelovanje kršćane nagoni ljubav prema Bogu i ljubav kojom žele dijeliti sa svim ljudima duhovna dobra kako sadašnjega, tako i budućeg svijeta. Tim se misijskim djelovanjem potpuno slavi Bog, ukoliko ljudi svjesno i posvema prihvaćaju njegovo spasenjsko djelo koje je izveo u Kristu.
Misijska djelatnost najuže je povezana s ljudskom naravi i njezinim težnjama jer, objavljujući Krista ljudima, Crkva im otkriva pravu istinu o njihovu stanju i cjelovitom pozivu, jer je Krist počelo i model obnovljenog čovječanstva, u kojem se nadilazi svaka posebnost rase ili naroda, pa se nitko i nigdje ne može smatrati tuđincem. Misijsko djelovanje, koje se, kao vršenje Isusove zapovijedi, smješta između dva njegova dolaska, nije ništa drugo doli očitovanje i ispunjenje Božje odluke u svijetu i njegovoj povijesti u kojoj Bog, upravo po misijskom djelovanju, vidljivo ostvaruje povijest spasenja i po kojem se spasenje događa u povijesti i teži prema eshatološkoj punini.


Povratak