vatikan.va hbk.hr PMD

Naviještanje evanđelja Isusa Krista i kultura dijaloga (11)  

Objavljeno | 5.12.2017.

Piše mons. Tomo Vukšić
 
Razmišljanje uz Dekret Drugoga vatikanskog sabora Ad gentes o misijskoj djelatnosti Crkve

Zaključak
Završavajući ovo razmišljanje, predlažem kao svoj zaključak završni odlomak iz Doktrinarne note o nekim aspektima evangelizacije, koju je Kongregacija za nauk vjere objavila 2007. godine, i to zato što u tom odlomku još jednom nalazimo podsjećanje na teološki temelj evangelizacijskog poslanja Crkve i misionarskog djelovanja, koji je ujedno i kratak odgovor na suvremene teorije koje ga dovode u pitanje.
Doktrinarna nota (br. 3) uočava kako se danas, usprkos Kristovoj zapovijedi, događa rastuća konfuzija, koja za posljedicu ima da mnogi ne slušaju više Kristov nalog o propovijedanju evanđelja, niti ga primjenjuju. Često se smatra da je svako nastojanje da se druge uvjerava u vjerska pitanja ustvari ograničavanje slobode. Bilo bi zakonito samo izložiti vlastite ideje i pozivati osobe da djeluju prema vlastitoj savjesti, a da se ne promiče njihovo obraćenje Kristu i na katoličku vjeru. Kaže se da je dovoljno pomoći ljudima da budu više ljudi i više vjernici u svojoj religiji, da je dovoljno izgraditi zajednice sposobne da djeluju za pravdu, za slobodu, za mir, za solidarnost. Osim toga neki smatraju da ne bi trebalo naviještati Krista onomu tko ga ne poznaje, niti promicati pristajanje uz Crkvu, jer bi bilo moguće spasiti se također bez izričita poznavanja Krista i bez formalnog pritjelovljenja Crkvi.
Nakon što se potom pozabavila nekim antropološkim, ekleziološkim i ekumenskim posljedicama, u završnom odlomku Doktrinarna nota kaže: „Evangelizacijsko djelovanje Crkve nikada ne može nestati, jer nikada neće prestati prisutnost Gospodina Isusa u snazi Duha Svetoga, prema samom njegovu obećanju: 'Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.' (Mt 28, 20) Današnji relativizmi i pomirbenjaštva na religijskom području nisu vrijedan motiv da bi se iznevjerilo ovaj težak ali zadivljujući zadatak, koji pripada samoj naravi Crkve i 'njezina je prvotna zadaća'. 'Caritas urget nos – Ljubav Kristova nas potiče' (2 Kor 5,1 4): to svjedoči život velikoga broja vjernika koji su, potaknuti Isusovom ljubavlju, poduzimali tijekom cijele povijesti inicijative i djela svih vrsta radi navješćivanja evanđelja, cijelomu svijetu i u svim slojevima društva, kao trajnu opomenu i poziv svakoj kršćanskoj generaciji da velikodušno izvršava zapovijed Kristovu. Stoga, kako podsjeća papa Benedikt XVI., 'navještaj i svjedočenje evanđelja prva su služba koju kršćani mogu učiniti svakoj osobi i cijelom ljudskom rodu, kao što su pozvani da svima priopćavaju ljubav Boga, koji se je očitovao u punini u jedinom Otkupitelju svijeta'. Ljubav koja dolazi od Boga, sjedinjuje nas s njim i preoblikuje nas u jedno Mi, koje nadvisuje naše podjele i čini od nas jedno, dok na kraju Bog ne bude 'sve u svima'.“ (Br. 13.)
U skladu s tom porukom crkvenog učiteljstva, treba stalno ponavljati da su misionari, posvuda gdje djeluju, posuđeni glas Božje riječi i produljena ruka djelatne Božje ljubavi i milosrđa među ljudima. Oni ne samo propovijedaju evanđelje i zasađuju Crkvu Kristovu, već također vrše djela svjedočenja i služenja, karitasa, zdravstvene skrbi, odgoja i obrazovanja. Čine to, jednostavno, zato što su Kristovi glasnici, ali i zato što druge službe ili ne vrše ili nisu u stanju vršiti svoje obveze. Tako su misionari vrlo često u situaciji da se moraju brinuti za sveukupno duhovno i tjelesno zdravlje i napredovanje ljudi kojima ih je Providnost poslala. A da bi mogli što uspješnije djelovati, misionarima je potrebna duhovna podrška i materijalna pomoć cijele Crkve.
Istovremeno, radi boljeg razumijevanja međusobna odnosa obveze naviještanja evanđelja i međureligijskoga dijaloga, na kraju predlažem odlomak iz dokumenta Dijalog i navještaj. Razmišljanja i upute o međureligijskom dijalogu i naviještanju evanđelja Isusa Krista. Autori tog teksta, kardinali Francis Arinze i Jozef Tomko, u br. 75 kažu: „Evangelizacijsko poslanje Crkve ponekad je bilo shvaćeno kao da se sastoji jednostavno od poziva svim ljudima da budu Isusovi učenici u Crkvi. Lagano se razvijala šira zamisao evangelizacije, u kojoj naviještanje Kristove tajne ipak ostaje uvijek u središtu. Dekret Drugoga vatikanskog sabora o misijskoj djelatnosti Crkve, kad govori o misijskom djelovanju, spominje solidarnost s čovječanstvom, dijalog i suradnju prije govora o svjedočenju i o naviještanju evanđelja (usp. AG 11 – 13). Sinoda biskupa iz 1974. god. i apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi odmah su upotrijebile izraz evangelizacija u širokom smislu. U evangelizaciji je zauzeta cijela osoba evangelizatora, riječima, djelima, životnim svjedočenjem (usp. EN 21 – 22). Na isti način se njezin cilj širi na sve što je ljudsko, jer nastoji preoblikovati uljudbu i uljudbe snagom evanđelja (usp. EN 18 – 20). Međutim, papa Pavao VI. dobro je objasnio da 'će evangelizacija uvijek sadržavati – kao temelj, središte i ujedno vrhunac svoga dinamizma – jasno propovijedanje da je u Isusu Kristu, Božjem sinu koji je postao čovjek, umro i uskrsnuo, spasenje ponuđeno svakom čovjeku kao milosni dar i milosrđe samoga Boga' (EN 27).“
U nastavku (br. 76) isti dokument podsjeća: „Korisno je ipak još jednom naglasiti da je propovijedanje imena Isusova i pozivanje osoba da budu njegovi učenici u Crkvi važna i sveta obveza koju Crkva ne može izbjegavati. Pomanjkanje toga učinilo bi evangelizaciju necjelovitom jer bi bez te središnje sastavnice drugi, iako izvorni oblici poslanja Crkve, izgubili svoju povezanost i životnost. Vidljivo je, dakle, da u stanjima u kojima je, zbog političkih ili drugih razloga, naviještanje stvarno nemoguće, Crkva ispunja svoje evangelizacijsko poslanje ne samo zahvaljujući svojoj prisutnosti i svom svjedočenju, nego i po djelovanju kao što je zauzetost za potpuni ljudski razvoj i za dijalog. S druge strane, u stanjima u kojima su osobe raspoložene slušati poruku evanđelja i mogu odgovoriti, Crkva je obvezatna poći ususret njihovim očekivanjima.“
O samom odnosu navještaja i dijaloga kaže se (br. 77): „Međuvjerski dijalog i naviještanje, iako ne na istoj razini, oba su izvorne sastavnice evangelizacijskoga poslanja Crkve. Oba su zakoniti i neophodni. Prisno su povezani ali ne zamjenjivi: pravi međuvjerski dijalog pretpostavlja s kršćaninove strane želju da Isusa Krista učini više poznatim, priznatim i ljubljenim, a naviještanje Isusa Krista mora se činiti u evanđeoskom duhu dijaloga. Dva djelovanja ostaju različita ali, kao što dokazuje iskustvo, sama mjesna Crkva i sama osoba mogu biti različito zauzete u oba.“


Povratak