Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Naviještanje evanđelja Isusa Krista i kultura dijaloga (3)  

Objavljeno | 9.3.2017.

Razmišljanje uz Dekret Drugoga vatikanskog sabora Ad gentes o misijskoj djelatnosti Crkve

Piše: mons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u Bosni i Hercegovini

„Misijska djelatnost u sebi“
 Drugo poglavlje nosi naslov Misijska djelatnost u sebi (br. 10 – 18). U njemu se naglašava da Crkva, koju je Krist osnovao i poslao da svim ljudima i svim narodima objavi Božju ljubav, uviđa da je pred njom još veliko misijsko djelo. Milijarde ljudi još uvijek uopće nisu ili su jedva čule za evanđeosku poruku. Neki od njih slijede neku od poznatih religija, drugi su bez ikakve spoznaje Boga, a neki izričito niječu opstojnost Boga samoga ili ju čak ponekada i napadaju.
Crkva je pozvana svima njima donijeti misterij spasenja svojom prisutnošću, svjedočenjem života i dijalogom. Svi su vjernici dužni primjerom života i svjedočanstvom riječi očitovati novog čovjeka, kojega su krštenjem obukli, i snagu Duha Svetoga, da bi ostali ljudi, promatrajući njihova dobra djela, slavili Oca Nebeskoga (usp. Mt 5, 16). S ljubavlju i poštovanjem trebaju se povezivati s tim ljudima, suživjeti se s njihovim narodnim i vjerskim predajama, poticati i pratiti preobrazbu u tim ljudima. Prisutnost vjernika među takvim ljudima treba biti nadahnuta kršćanskom ljubavlju, koja se proteže na sve ljude. S njima dijeli radosti i žalosti, poznaje njihove životne težnje i neizvjesnosti, s njima trpi i raduje se. Vjernici sa svima njima surađuju da bi se na najbolji način uredilo gospodarsko i socijalno pitanje, a posebnu pozornost trebaju posvetiti odgoju mladeži u školama. Kršćani tim ljudima pružaju svjedočanstvo o Kristu, čak i ondje gdje ne mogu posvema slobodno Krista naviještati.
Naviještanje evanđelja i skupljanje naroda Božjega drugi je oblik misijske djelatnosti među nekršćanima. Obraćenje nekršćana početak je koji omogućuje da obraćenik uvidi kako je otkinut od grijeha i uveden u misterij ljubavi Boga koji ga zove da u Kristu s njim ima osoban odnos. Novoobraćenik polazi na duhovni put, koji će ga dovesti do čovjeka dovršena u Kristu (usp. Kol 3, 5 – 10; Ef 4, 20 – 24). Taj prijelaz mora se pokazati i u svojim društvenim posljedicama i razvijati se.
Crkva međutim strogo zabranjuje siliti nekoga ili ga neumjesnim spletkama navoditi ili privlačiti da prigrli vjeru, kao što također štiti pravo da nitko ne odvraća od vjere nepravednim zlostavljanjem. Obraćenici najprije prolaze katekumenat, a onda po sakramentima kršćanske inicijacije s Kristom suumiru, suukopavaju se i suuskrsavaju, primaju Duha posinjenja te s cjelokupnim narodom Božjim slave spomen-čin smrti i uskrsnuća Gospodinova.
Misionari, kao suradnici Božji, trebaju izgrađivati kršćanske zajednice, podizati takve kršćanske zajednice koje će živjeti dostojno poziva kojim su pozvani. Na taj način zajednica kršćana postaje znak Božje prisutnosti u svijetu. Nova zajednica vjernika mora biti otvorena bogatstvu kulture vlastitog naroda i duboko ukorijenjena u narodu. Treba izgrađivati ekumenski duh među novokrštenima i širiti uvjerenje da su svi kršteni Kristovi učenici i jačati suradnju s odijeljenom braćom i sestrama kršćanima, kako na osobnoj razini vjernika tako isto među Crkvama i vjerskim zajednicama.
Kršćani su pozvani gajiti odgovoran osjećaj prema domovini, jer njih od drugih ljudi ne dijeli ni posebna vlast, ni poseban govor, ni političko uređenje. U svakom narodu Crkva pušta dublje korijene ako iz istoga naroda ima vlastite službenike spasa, to jest biskupe, prezbitere i đakone. Svećenički odgoj treba voditi računa o pastoralnim potrebama kraja, ali u skladu s odredbama Koncila o zahtjevima svećeničke naobrazbe u filozofskim i teološkim strukama. Usto je posebice naglašena potreba odgoja kvalitetnih katehista, muževa i žena koji su od velike koristi za širenje vjere i Crkve, ali još više potreba da se od samoga zasađenja Crkve revno promiče redovnički život, s različitim karizmama i apostolskim svrhama, a napose kontemplativan život i monaške ustanove, uz potrebito prilagođavanje mjesnim prilikama.
 
Misijske partikularne crkve
 Treće poglavlje dekreta Ad gentes posvećeno je misijskim partikularnim crkvama (br. 19 – 22) koje, kao mlade zajednice, jesu dio sveopće Crkve, s njom osjećaju i žive, a cijela Crkva im pruža takvu pomoć koja služi ponajprije rastu i zrelosti kršćanskog života partikularnih crkava. One same pak trebaju poduzimati pastoralni napor i prikladne pothvate da se brojčano povećaju, bolje organiziraju i uspješnije razvijaju duhovna zvanja kako bi se sve više mogle brinuti same za sebe i drugim pružiti pomoć. Posebice trebaju biti svjesne da su poslane onima koji ne vjeruju u Krista a borave s njom na istom prostoru. Stoga domaći svećenici, zajedno sa stranim misionarima, trebaju zauzeto pristupiti djelu evangelizacije.
Crkva živi punim životom i na ispravan način je utemeljena samo ako, zajedno s hijerarhijom, djeluje laikat. Ta djelatna prisutnost vjernika laika vrlo je važna jer oni istovremeno pripadaju narodu Božjemu i građanskom društvu, svojemu narodu u kojem su rođeni i s kojim ih spajaju mnogostruke veze. Njihov glavni zadatak jest svjedočiti Krista, životom i riječju, u obitelji, u društvenom krugu i na području svojeg zvanja – svagdje gdje je potrebno trebaju biti spremni, u izravnoj suradnji s hijerarhijom, ispunjavati zadaću naviještanja evanđelja i kršćanskog nauka. Pritom je od osobite važnosti uvažavanje različitih tradicija kao sastavnica crkvenog jedinstva. Stoga će se kršćanski život prilagoditi duhu i značaju svake kulture, a pojedinačne će se tradicije preuzeti u katoličko jedinstvo.
 


Povratak