vatikan.va hbk.hr PMD

Naviještanje evanđelja Isusa Krista i kultura dijaloga (5)  

Objavljeno | 2.5.2017.

Razmišljanje uz Dekret Drugoga vatikanskog sabora Ad gentes o misijskoj djelatnosti Crkve

Piše: mons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u Bosni i Hercegovini

Saborski dekret o misijskoj djelatnosti Crkve vrlo snažno naglašava suodgovornost svih partikularnih crkava za sveukupno misijsko poslanje, posebice odgovornost biskupa kao nasljednika apostola, kojima je Isus povjerio zadaću da po svemu svijetu propovijedaju evanđelje svim narodima (Mk 16, 15). Na osnovu toga kaže Sabor (AG, 38): „Odatle proizlazi ono zajedništvo i suradnja crkava, koja je danas tako potrebna, da se nastavi djelo evangelizacije. Snagom toga zajedništva pojedine crkve snose brigu za sve ostale, povjeravaju međusobno svoje potrebe, dijele uzajamno svoja dobra, jer je rast Tijela Kristova zadaća cjelokupnoga kolegija biskupa.
Time što biskup u svojoj biskupiji, s kojom tvori jednu cjelinu, budi, promiče i upravlja misijski rad, čini on prisutnim i kao vidljivim misijski duh i žar Božjega naroda, tako da cijela biskupija postaje misionarskom.“
Ponajviše su dakle odgovorni i prvi pozvani za djelo evangelizacije starješine u Crkvi – da ostanemo kod tog izraza što ga je upotrijebio apostol Petar. Njihova je zadaća da, pod vodstvom današnjega „sustarješine“, pape Franje, svaka biskupija postane i bude misionarska. A na pitanje kako je to moguće i na koji način se to vrši kad one i dalje ostaju ondje gdje su uvijek bile, često vrlo daleko od klasičnih misijskih krajeva, odgovor nam daje već navedeni dokument Drugoga vatikanskog sabora, koji veli: „Biskupova će biti zadaća da kod svoga naroda, osobito među bolesnicima i onima koje su pritisnule nevolje, pobuđuje duše da one svim srcima prikazuju Bogu molitve i djela pokore za evangelizaciju svijeta; da kod mladića i klera rado podupire zvanja za misionarske zajednice primajući sa zahvalnošću, ako Bog izabere neke, da se priključe misijskoj djelatnosti Crkve; da bodri i pomaže redovničke dijecezanske kongregacije, da preuzmu svoj dio u misijama, da promiče kod svojih vjernika djela misijskih instituta, a navlastito papinska misijska djela. Pravo je dati prvo mjesto tim djelima, jer su sredstvo da se katolici već od djetinjstva prožimaju pravim sveopćim i misijskim duhom i da se potakne uspješno sakupljanje pomoći na dobrobit svih misija prema potrebama svake od njih.“ (AG, 38)
U nastojanju potpore misionarskom djelovanju pravo je dati prvo mjesto Papinskim misijskim djelima! Tako kaže Sabor.
A što su konkretno ta Papinska misijska djela? Kao što je poznato, ta crkvena ustanova grana se u četiri smjera, a svakomu je na čelu zasebna organizacija, koje su u različito vrijeme osnovale četiri različite osobe: Djelo za širenje vjere (Paulina Maria Jaricot, 1822.), Djelo svetog Djetinjstva (Charles Auguste Marie de Forbin-Janson, 1843.), Djelo svetog Petra apostola (Jeanne i Stephanie Bigard, 1889.) i Misijska zajednica svećenika, redovnika i redovnica (Paolo Manna, 1916.). Sve te organizacije djeluju u okviru Kongregacije za širenje vjere, koja ima sjedište u Rimu (osnovana 1622. godine), i koja uime Crkve i Petrova nasljednika vodi brigu za sve misijske pothvate i krajeve u svijetu.
Produžena ruka Papinskih misijskih djela pri svim biskupskim konferencijama u svijetu, pa tako i u našim krajevima, jest misijska središnjica, na čijem se čelu nalazi ravnatelj. Istovremeno, kao izravna suradnja s misijskom središnjicom, na nižoj razini djeluju biskupijska misijska djela, na čijem se čelu također nalaze ravnatelji.
 
3. Pripadnost nekršćanskim religijama i spasenje
 
Osim što je dekret Ad gentes bio plod teška rada i rezultat velikih rasprava te se pojavio predzadnjeg dana saborskoga djelovanja, neke osnovne postavke tog dekreta u određenim su teološkim krugovima još za vrijeme njegove izrade dovođene u pitanje, a nakon objave primljene s velikim zadrškama. Na drugim stranama dekret je dočekan s kritikama zbog relativizirajućeg stajališta prema misijskom djelovanju koje su zauzimale iste teološke struje. Pritom su se pozivali i na neke čine najviše crkvene vlasti i neke dokumente crkvenog učiteljstva, pa i samoga Drugoga vatikanskog sabora, u kojima su im naoko pronalazili uporište i podršku.
Naime još za vrijeme izrade dekreta Ad gentes papa Pavao VI. je 14. svibnja 1964. osnovao Tajništvo za nekršćane, čija je zadaća graditi odnose dijaloga s nekršćanskim religijama, a ubrzo nakon toga, 6. kolovoza iste godine, isti papa je objavio encikliku Ecclesiam Suam, o tri puta kojima Crkva treba hoditi u vršenju svojeg poslanja: o duhovnom putu, o moralnome i o putu dijaloga. To jest, ako je dijalog put Crkve i ako je osnovana ustanova za dijalog s nekršćanima, čemu onda klasično misionarsko djelovanje, smatrali su i pitali oni. K tomu Drugi vatikanski sabor je 21. studenoga 1964. objavio dogmatsku konstituciju o Crkvi Lumen Gentium. Poglavlje br. 17 njezina teksta posvećeno je misijskomu značaju Crkve, a u njemu se ponavlja klasičan crkveni nauk. No ti su krugovi to poglavlje svjesno ili previđali ili tumačili na svoj način, ali su se rado pozivali na njezino prethodno poglavlje i tumačili ga na svoj način.
Konstitucija Lumen gentium to svoje 16. poglavlje posvetila je nekršćanima (de non christianis), a ne nekršćanskim religijama, što nije uvijek dovoljno jasno uočeno. Kao što nije uvijek dovoljno naglašeno da se u slučaju tog dokumenta, za razliku od drugih koji se bave misijskom tematikom, radi o dogmatskoj konstituciji, iz čega proizlazi i njezina drukčija obvezujuća snaga. U tome svojem dijelu ta konstitucija izričito kaže da spasenje mogu postići i oni koji ne poznaju Krista i Crkvu, što je izraženo sljedećim riječima: „Napokon su i oni, koji još nisu primili evanđelje, na različite načine usmjereni prema Božjemu narodu. U prvom redu, dakako, onaj narod kojemu su bili dani savezi i obećanja i iz kojega je potekao Krist po tijelu (usp. Rim 9, 4 – 5), narod po izabranju zbog otaca vrlo drag: Bog se, naime, ne kaje za svoje darove ni za svoj poziv (usp. Rim 11, 28 – 29). No naum spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje pripadaju u prvom redu muslimani; priznavajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinomu i milosrdnomu, koji će suditi ljude na Sudnji dan. Bog nije daleko ni od onih koji u sjenama i slikama tragaju za nepoznatim Bogom jer on svima daje život i dah i sve (usp. Dj 17, 25 – 28), a kao Spasitelj on hoće spasiti sve ljude (usp. 1 Tim 2, 4). Vječno spasenje mogu, naime, postići i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti. Božanska providnost ne uskraćuje pomoć potrebnu za spasenje ni onima koji bez svoje krivnje još nisu došli do izričitoga priznanja Boga te nastoje, ne bez božanske milosti, ispravno živjeti. Sve dobro i istinito, što se kod njih nalazi, Crkva smatra pripravom za evanđelje i danim od onoga koji rasvjetljuje svakoga čovjeka kako bi napokon imao život. No ljudi su se, obmanuti od Zloga, češće gubili u svojim mislima te su Božju istinu preokrenuli u laž tako da su više služili stvoru negoli Stvoritelju (usp. Rim 1, 21 i 25) ili se pak izlažu krajnjem očaju jer u ovom svijetu žive i umiru bez Boga. Zbog toga Crkva nastoji njegovati misije radi promicanja Božje slave i spasenja svih ljudi, spominjući se Gospodnjega naloga: 'Propovijedajte evanđelje svakomu stvoru.' (Mk 16, 15)“

Povratak