vatikan.va hbk.hr PMD

Naviještanje evanđelja Isusa Krista i kultura dijaloga (6)  

Objavljeno | 1.6.2017.

Razmišljanje uz Dekret Drugoga vatikanskog sabora Ad gentes o misijskoj djelatnosti Crkve
  
Piše mons. Tomo Vukšić

Svoj jasan nauk o misijskom poslanju i obvezi Crkve te o dijalogu s nekršćanskim religijama Drugi vatikanski sabor je ponovio i u Deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate, koja je objavljena 28. listopada 1965. Najprije kaže: „Svi su, naime, narodi jedna zajednica; imaju isti iskon, jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj; svima je posljednji cilj Bog, čija se providnost i svjedočanstvo dobrote, a i naum spasenja protežu na sve, dok se ne sjedine izabrani u svetom gradu koji će osvijetliti Božji sjaj, gdje će narodi hoditi u njegovu svjetlu. Ljudi očekuju od različitih religija odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, što je smisao i cilj našega života, što je dobro a što je grijeh, odakle boli i zašto, koji put vodi do istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti i što je napokon onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju i odakle smo došli i kamo idemo?“ (Br. 1.) A onda nešto kasnije dodaje: „Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude. Ali ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, 'koji je put, istina i život' (Iv 14, 6), u kome ljudi nalaze puninu religioznog života, u kome je Bog sve sa sobom pomirio.“ (Br. 3.)
Nakon Drugoga vatikanskog sabora pisano je vrlo mnogo o saborskom poimanju misijskog poslanja Crkve i misionarske djelatnosti, kao i o temama koje su usko s time povezane, pa i o spasenju nekršćana. No ovdje svakako treba upozoriti da uvjerenje da je spasenje moguće, na način kako to providnost Božja zna i čini, također u stanju u kojem se nalaze oni koji, bez svoje krivnje, nisu prihvatili Krista i Crkvu, koliko god da je suvremeno, nikako nije u Crkvi prvi put registrirano tek na Drugome vatikanskom saboru, niti se prvi put pojavilo neposredno prije toga, kako se to ponekada može čuti.
Otvorenost prema mogućnosti spasenja onih koji slijede „nebiblijska“ religiozna uvjerenja, nije rezultat suvremenoga teološkog razmišljanja ili posljedica kompromisa koji bi proizašao iz praktičnoga mišljenja 20. stoljeća. Ona se temelji na Svetom pismu i mišljenjima nekih crkvenih otaca iz prvih stoljeća povijesti Crkve.
Ako podsjetimo, primjera radi, samo na biblijske likove Abela, Henoka, Melkisedeka, Joba i Nou, postat će nam jasno da njih već biblijski prikazi Starog zavjeta ne samo pozitivno ocjenjuju, nego ih Izabranomu Narodu predstavljaju kao primjere bogobojazna držanja i poštena razmišljanja, u koje se treba ugledati. Stoga, neovisno o spomenutim suvremenim relativizirajućim stanovištima prema misiji Crkve i misionarskom djelovanju i suprotno takvim mišljenjima, treba uočiti da se suvremeno teološki korektno razmišljanje o „svetim poganima“ (npr. Jean Danielou) temelji upravo na biblijskim prikazima spomenutih osoba i njihova djelovanja.
Kad se na tu temu raspravlja iz perspektive Novog zavjeta, redovito se spominje lik rimskog satnika iz Kafarnauma, poganina, i njegov susret s Isusom. U Lukinu evanđelju o tom susretu čitamo: „Pošto dovrši sve te svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: 'Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.' Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: 'Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ›Idi‹ – i ode, drugomu: ›Dođi‹ – i dođe, a sluzi svomu: ›Učini to‹ – i učini.' Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: 'Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.' Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.“ (Lk 7, 1 – 10)
Isusove riječi da ni u Izraelu nije našao tolike vjere kolika je bila u tog satnika poganina, riječi su objave, a običaj Crkve da u slavlju euharistije neposredno prije pričesti uvijek izgovara te riječi poganina satnika, kao izraz vlastite vjere u Kristovu ozdraviteljsku prisutnost i Isusov dolazak „pod moj krov“, ponajbolje oslikavaju klasično stanovište objave i crkvene vjere. Međutim uočavanje ozdraviteljske snage vjere, koju mogu imati i pogani, nije bila zaprjeka Isusu da kaže svojim učenicima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 19 – 20)
Među crkvenim ocima, koji su velike filozofe grčke kulture poštovali kao „proroke pravog Boga“, jer su svojim naukom pogane pripravljali na Kristov dolazak, svakako treba spomenuti sv. Justina i sv. Klementa Aleksandrijskoga.


Povratak