vatikan.va hbk.hr PMD

Naviještanje evanđelja Isusa Krista i kultura dijaloga (9)  

Objavljeno | 2.10.2017.

Piše mons. Tomo Vukšić

Razmišljanje uz Dekret Drugoga vatikanskog sabora Ad gentes o misijskoj djelatnosti Crkve

Među katolicima je osobito Lothar Rütti razvio teoriju o misijskoj dimenziji Crkve u horizontu svijeta. Prema njegovu mišljenju, pravo misijsko pitanje jest izgradnja crkvenih zajednica koje će svoj kršćanski identitet pronalaziti u bezuvjetnom prihvaćanju političkog izazova svijeta. Kao i Hoekendijk, misiju smatra kao punu usađenost (full immersion) kršćanskih zajednica u svijet kao novi hermeneutski horizont Crkve, u stalnoj napetosti između povijesti i eshatologije. Međutim uočava se da kod njega ostaje neriješeno pitanje posredovanja Crkve: trebali se Crkva istopiti u svijetu ili treba zadržati svoj sakramentni identitet? Odgovor bi bio da je svijet neuklonjiv partner Crkve i da Crkva nije zaseban svijet, niti svrha povijesti. Ali, rastapajući se na horizontu svijeta, Crkva bi izgubila na objektivnosti, ne samo kao sakrament svijeta, nego i kao sjećanje na Božje utjelovljenje.
Ta razmišljanja misijske teologije odnose se prije svega na zapadne misionare u izvaneuropskim misijama. No pitanje je također kakve misije treba predvidjeti za Europu na početku 21. stoljeća, kad se Europa nalazi u paradoksalnom stanju. Njezin kulturni identitet u prošlosti je oblikovalo ponajviše kršćanstvo. No u međuvremenu je, s jedne strane, došlo do spasonosne emancipacije društva od dominacije religije. No ta se emancipacija, s druge strane, polako pretvorila u opasno isključenje religije iz javnog života i zatvaranje religije u privatno, osobno područje. U tom kontekstu je izazov za misije u Europi ponovno vratiti evanđelje u svakodnevni život pojedinaca i u nove društveno-kulturne areopage, kojima su i Bog i kršćanstvo sve više nepoznati. To bi zahtijevalo nov proces inkulturacije vjere, pozornijim približavanjem osobama, da se prepozna njihova intimna žeđ koju one već imaju, da im se pomogne da bi prepoznale tu žeđ u svojoj egzistenciji i da im se predstavi evanđelje kao odgovor na njihovo traženje. Sve to vrijedi, naravno, i za cijelo društvo.
Nasuprot spomenutim europskim teorijama, u Latinskoj Americi nastoji se rječnik o spasenju te spasenje kao poruka i sadržaj razumjeti kao oslobođenje. Prema toj teoriji, izrazi „spasiti se“, „spasiti duše“, „vječno spasenje“ ostavljaju dojam da se spasenje razumije kao individualna pustolovina, odvojena od povijesti, radi koncentriranja na traženje izvansvjetovne sreće. Odatle pokušaj da se koristi društveno-politički koncept oslobođenja i tako nastaje teologija oslobođenja. Ona misije identificira kao praksu oslobođenja ugroženih, a iz toga onda nastaje dvojba: misije i navještaj ili oslobođenje? Prema tom načinu razmišljanja, kraljevstvo Božje se shvaća kao totalizirajuću stvarnost, koja obuhvaća sve dimenzije osobe: materijalna dimenzija ne protivi se duhovnoj, ona osobna ne isključuje društvenu, ona povijesna ne niječe transcendentnu. I svako dodatno razlikovanje područja treba voditi do temeljnog jedinstva plana spasenja. Formule „zasađivanje Crkve“ (plantatio Ecclesiae) i „propovijedanje evanđelja“ (praedicatio Evangelii) kritizirane su ne zato što se smatra nepotrebnom izgradnja kršćanske zajednice, nego zato što, navodno, prikrivaju zasađivanje isključivo povijesne realnosti u povijest ili previše pozapadnjen navještaj u univerzumu koji je duboko obilježen drugim riječima i stvarnostima.
 
5.2. Misije „bez Krista“
Posvema druga vrsta revolucije razumijevanja misija izazvana je ulaskom u teološko istraživanje teme vjerskoga pluralizma i međureligijskoga dijaloga, iz čega se razvila ideja misija bez Krista. Nakon Drugoga vatikanskog sabora razvijaju se teorije koje niječu apsolutnost bilo koje religije, uključujući i kršćanstvo. Prema njihovim postavkama, nijednu se religiju ne bi smjelo smatrati konačnom, pa ni kršćanstvo, budući da bi se radilo o povijesnim formama koje upućuju na jedincatu središnju realnost, neopisivu, spasiteljicu svih. Tako se od kristocentrizma iz nauka Drugoga vatikanskog sabora prelazi na teocentrične i pluralističke pozicije, koje relativiziraju povijesnog Isusa u odnosu na vječni Božji Logos.
Posebice se u Aziji osjeća potreba da se raščisti sa životnom potrebom za dijalogom koji evanđeosku poruku postavlja naspram azijskomu razumijevanja čovjeka i povijesti, koje nije dodirnuo mesijanski dinamizam vlastit Bibliji. Npr. indijska teologija dovodi u pitanje misije koje imaju nakanu spasiti samo dušu ili koje karitativno djeluju samo u službi postizanja obraćenja. Tako se razvija zanimanje za vrjednote indijskoga, kineskoga, japanskoga i drugih svjetova. Krenulo se u potragu za Bogom u različitim religijama, kao i na svjetovnim područjima ljudskog djelovanja, na području politike i društvene pravde. Tom načinu razmišljanja pripadao je Raimon Panikkar. Nastojao je otkriti ontički odnos čovjeka s Kristom, koji bi pokrio što više područja među onima koje osigurava stvarna mogućnost, da se izgradi i očituje istinski i vlastit povijesni odnos svih ljudi s Isusom iz Nazareta. Zato je smatrao da sadašnje kršćanstvo ne bi smjelo biti viđeno kao jedini mogući oblik epifanije Kristove, jer da bi se on tek na kraju objavio u svoj svojoj punini – eshatološkoj. Zbog tog se misije Crkve ne bi smjele sastojati u nastojanju da kršćanstvo zamijeni druge religije, nego da promiču njihovo sazrijevanje do pojave onoga Krista koji je u njima već nastanjen, iako skriveno. Jedino prolazeći put samoodricanja (kenosis), Crkva može biti sol, svjetlo i kvasac svijeta.
Teologija oslobođenja Latinske Amerike uključila je također religijski pluralizam u svoje zanimanje. Radi se o dijalogu s tamošnjim religijama, afroameričkim kultovima i različitim oblicima pučkog katolicizma. S novim otvaranjima prema urođeničkim religijama, koje potječu još iz vremena prije otkrića Amerike, i prema duhovnim sintezama donesenih kultova afričkog podrijetla, teologija oslobođenja nastoji oko duhovnog iskustva religijskog pluralizma. Pritom se ne bi radilo o povratku politeizma nakon pet stoljeća monoteizma, koji je, kako tvrde, nametnula kolonijalna i crkvena vlast, niti o arheološkom povratku religijskih tradicija crnaca i urođenika, nego o novom iskustvu Boga u okviru pluralizma shvaćena kao pozitivna Božja volja. U taj multireligijski i multikulturni kontekst uklapa se također prijedlog „prijelaznosti“, kao nove misijske metode, koja Crkvu vidi u stalnu stanju misija, u poniznu stavu osluškivanja, susreta i prihvaćanja drukčijega.
 


Povratak