Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Očitovanje Božje slave u vjerničkoj zajednici  

Objavljeno | 1.6.2016.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Preokupacija Isusovih učenika poslije njegova uskrsnuća usmjeravala se na pitanje kako ga sada susretati i s njime drugovati. To se na poseban način osjetilo nakon najave da odlazi, što je za njih bio velik izazov, od čuđenja do straha. Jer oni su se nadali da će upravo tada biti obnovljeno izraelsko kraljevstvo, a to znači da će se dogoditi konačno i zemaljsko ispunjenje svega o čemu je govorio i za što se žrtvovao. Zato je silazak Duha bio presudan.
 

1. S nama ostat žarko želi
Ono što se događalo s učenicima, događa se i s nama danas. Nije baš lako vjerovati da Bog ostaje s nama, čak uza sva uvjeravanja, počevši od njegovih poslanika, poput anđela Gabrijela u navještenju Emanuela, Boga s nama, do samih Isusovih toliko učestalih ponavljanja da nas ne će napustiti. A to je na izričit i svečan način rekao pred svoj odlazak Ocu: "Evo, ja sam s vama u sve dana do svršetka svijeta" (Mt 28, 20). Dakako, trebala je jaka snaga Duha Svetoga da apostole i potom Crkvu do današnjih dana uvjeri da nas nije napustio te nam je dao čvrsto uvjerenje o svojoj prisutnosti; istina, na posve drugačiji način od vidljivog druženja.
Premda to vjerujemo, nekad smo skloni misliti da Bog "diže ruke" od ovog svijeta, koji dobrim dijelom ne sluša njegov glas. Zato pogotovo danas, zbog tolikih komešanja i otpada, valja ustrajati u vjeri da Bogu nije bilo "ispod časti" u Sinu doći i ostati među nama upravo takvima kakvi jesmo i u Crkvi kakva jest, makar ne samo svetoj, već i grješnoj, da se ne umara u praštanju i ljubavi. Sad je ključno pitanje našega uključivanja u djelo spasenja, u konkretnoj župnoj zajednici. I bez obzira na to kakvi smo, često "narod tvrde šije", slabi u slušanju obnoviteljskoga glasa njegova Duha, on je tu. I upravo je to temeljna radosna vijest.
Tu vjeroispovijest moramo imati trajno pred očima naspram nekim tvrdnjama u prošlosti, a dijelom i danas, da je Bog stvorio ovaj svijet i poduzeo neke mjere za njegovo dobro, ali ga je ipak ostavio i prepustio samomu sebi. To je ne samo hereza nego i uvod u krajnji pesimizam, koji danas uzima znatnije razmjere u situaciji kad se među ljudima, zbog niza razloga, širi određeno beznađe. Đavao vidi svoju pobjedu upravo u činjenici da ljudi, čija je vjera kušana Božjom "šutnjom", počinju misliti da je čovjek prepušten samomu sebi, nemoćan da se protiv zla bori neadekvatnim sredstvima.
 
2. Bog se "nastanio" u ljudskoj zajednici
Prisjetimo se evanđelista Ivana, koji je, po svemu sudeći, najdublje shvatio tajnu Božje uprisutnjujuće ljubavi: "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu kao Jedinorođenca od Oca – pun milosti i istine" (Iv 1, 14). Bibličar B. Duda će reći da se Bog ušatorio među ljudima i ne želi se maknuti iz ljudske povijesti, barem ne iz zajednice onih koji ga, u njegovu Sinu, primiše i kojima je dao moć da postanu djeca Božja (usp. Iv 1, 12).
Jedan od zadataka nove evangelizacije upravo je jačanje svijesti da kršćanska zajednica ima mogućnost već sada, na zemlji, gledati Božju slavu, premda će se to na veličanstven način očitovati kad se Isus pojavi u slavi Očevoj na kraju svijeta i vremena (usp. 1 Iv 3, 2). Dakako, to će biti tek nakon što se u potpunosti dovrši njegovo započeto djelo na zemlji. To će biti krajnja objava Oca i ostvarenje savršenoga jedinstva u ljubavi svih vjernika međusobno i s Presvetim Trojstvom.
Činjenica je da kao kršćanska zajednica nismo često pravo svjesni da nam se upravo sada, u drugovanju s Isusom, daje "zalog buduće slave". Drugim riječima, postavlja se pitanje koliko je Crkva, u pojedinoj i najmanjoj zajednici vjernika, svjesna da je mjesto gdje se božanska slava može i iskustveno osjetiti. Često smo skloni misliti da su tu sreću imali samo Isusovi očevidci, posebno po Isusovu uskrsnuću. Međutim takvo gledanje obećano je svim naraštajima do kraja vremena. Ako smo u neposrednoj svezi s Isusom, a to znači i s Trojstvenim Bogom, posebice u euharistiji, to je upravo stoga što je on djelatno prisutan i svojim Duhom preobražava pojedince i zajednicu, premda to ide prilično sporo, ovisno o našoj otvorenosti.
Upozorenje Isusovim učenicima da ne "gledaju u nebo", kamo je Isus uzašao, već da s njime krenu na posao naviještanja, dakako na drugačiji, odnosno otajstven način što se tiče susretanja, važi i za nas danas. Prostorni pojmovi kao gore i dolje, nebo i zemlja, prošlost i sadašnjost samo su naše zemaljske konstrukcije kojima želimo izreći ono više, neizrecivo i nedokučivo. Drugim riječima, kao što je Isus gotovo neprimjetno nestao, uzašao na nebesa, kao u nekom oblaku, on isto tako silazi u našu svakidašnjicu, jer za njega prostor ne predstavlja nikakav problem. On želi da njegovi učenici, ondašnji i današnji, budu u stanju živjeti i graditi novi život Božjega kraljevstva, ali ne nekom silom, odnosno "ljudskom mišicom", kao što kaže jedna pjesma, već snagom Duha Presvetoga.
Od dana Isusova uzašašća počinje svojevrsna nova "svjetska pustolovina" Božje ljubavi, njegove drugačije prisutnosti, ali, gle novoga čuda, s velikim povjerenjem u ljude, u svoje učenike i sve ljude dobre volje. I to se čudo osjetilo već prvoga dana, kad su se učenici, poklonivši se odlazećemu Isusu, s velikom radošću vratili u Jeruzalem, ali ne više isti i skrštenih ruku, već zauzeto promišljajući kako će krenuti na put naviještanja i življenja Božjega plana spasenja nakon što budu osnaženi najavljenim darom Duha, makar ih to i došlo glave.
 
3. Jedinstvo ključni znak Božje prisutnosti
Dakako, Isusovim učenicima počele su se vraćati u svijest njegove riječi o uvjetima da mogu biti protagonisti njegova djela. Štoviše, sve više je dolazio do izražaja prvi i osnovni uvjet – da će moći ne samo djelovati, nego i pozivati se na Božju riječ i prisutnost, po njegovu Duhu, a to je jedinstvo i međusobna ljubav. Drugim riječima, oni mogu djelovati samo ako su ondje gdje je Isus, ako su u jedinstvu s Trojedinim Bogom i međusobno. Naime, ako je Isus u Ocu i njegovi učenici, to jest mi možemo računati na to savršeno jedinstvo ljubavi da bismo djelovali na pobožanstvenjenju samih sebe i drugih.
Sve to govori o nužnosti vraćanja na Isusov navještaj, posebice pred rastanak sa svojim učenicima. Držim da je prvi i glavni "katekizam" za djelovanje kršćana u konkretnoj župnoj zajednici, do nakraj svijeta, upravo ono što Isus otvoreno kaže: "Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne odlazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Odsad ga poznajete i vidjeli ste ga" (Iv 14, 7). Dakle kršćani u Isusu vide Očevu prisutnost. Međutim to nije samo predmet spoznaje, jer to još nije dosta za novi život. Isus izričito traži takvo poznavanje koje prerasta u ljubav u jedinstvu, opredjeljenje, život s njime kao što loza živi od trsa (Iv 15, 4). Stoga će reći: "Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti" (Iv 14, 23), a to znači da će nas ljubiti i očitovati nam se (usp. Iv 14, 21).
Može li za kršćanske zajednice biti veće radosti od tog Isusova obećanja? Ali s druge strane, može li biti i veće odgovornosti za nas? Ne radi se samo o tome da se taksativno čuvaju njegove zapovijedi, od kojih su mnoge već ranije i sami Židovi čuvali, a što se događa često i nama kršćanima. Naprotiv, "ostajanje u njemu" pretpostavlja radikalnu promjenu, odnosno obraćenje, a to se u prvom redu odnosi na zapovijed sebedarne ljubavi. Ta nemoguće je biti plodan Isusov učenik, "donositi rod", širiti njegovo djelo, ako među njegovim učenicima ne bude jedinstva i međusobne ljubavi, i to onakve kakvom nas je on ljubio i ljubi, a koja se mora očitovati u "polaganju života" za druge (usp. Iv 14, 12–13).
Bez obzira na to što je to često pretežak Isusov zahtjev, kršćanska zajednica nema gotovo nikakve perspektive ako ga ne nastoji danomice usvajati. Zato smo danas pred "velikim ispitom", upravo u vrijeme naglašena individualizma, udaljavanja jednih od drugih, pa čak i podjela. Priznali mi to ili ne, povratak novim odnosima koje je Krist donio predstavlja biti ili ne biti župne zajednice. Jer učeničke zajednice nema ako nije ispunjena Božjim bićem, njegovom slavom. Kakve li sreće da nam je omogućeno "gledanje" Božje slave!


Povratak