vatikan.va hbk.hr PMD

Od komotnoga do angažiranog naviještanja evanđelja  

Objavljeno | 1.9.2018.

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Uvjereni smo da je komotno u suprotnosti s angažiranim i da komotne osobe nemaju osjećaja za druge, ali ta logika u stvarnosti i kod navještaja Božje riječi, jednostavno, ne funkcionira. Možda smo slušali propovijedi o komotnom življenju vjere, u kojem se trudimo izbjeći križ i patnju, a naš jedini angažman jest odlazak na svetu misu i povremeno davanje za siromašne. I nije sasvim netočno da komotno uokviruje sigurno i poznato jer, govoreći o zoni komfora, mislimo na prostor djelovanja u kojem naše aktivnosti i ponašanja odgovaraju našoj rutini, a izlaganje stresu svedeno je na minimum. Dakle moguće je komotno, ali i angažirano naviještati evanđelje. Izgleda da naša nespremnost za naviještanje i eventualni neuspjesi nisu uvjetovani samo vrstom i načinom angažmana, nego ukorijenjenošću u komotnu pastoralnu rutinu, koja daje sigurnost, koju volimo i koja nas čuva od stresa novoga i nepoznatoga. Ne znači nužno da nema naviještanja ili angažiranog djelovanja, nego da je rutinsko i uobičajeno, pa onda često i neučinkovito. Poznato je da svaki oblik ugode ubija produktivnost, jer se provlačimo s najmanjom količinom truda. Iako gubimo motivaciju za pastoralno djelovanje, nema nam se što prigovoriti jer se pretvaramo da smo veoma zaposleni da bismo izbjegli nove izazove te činimo sve da ostanemo u zoni svoje ugode. Nije nepoznato da u našim župnim zajednicama težimo duhovnoj ugodi: volimo ići na misu gdje nam je lijepo i gdje zbor krasno pjeva, a svećenik učestalo propovijeda o ljubavi i milosrđu; zalažemo se za dodatne aktivnosti za djecu i mlade u župi, pri čemu ne volimo zahtjevne svećenike i propovijedi i ikoji oblik angažmana koji uključuje naše slobodno vrijeme. Stoga ne čudi da je dokument Evangelii gaudium istaknuo: „Kada više trebamo misijski polet, mnogi vjernici laici boje se da će ih netko pozvati da izvrše neku apostolsku zadaću i nastoje izbjeći svaku obvezu koja bi im mogla oduzeti i uskratiti njihovo slobodno vrijeme. Danas je, primjerice, vrlo teško pronaći obrazovane vjeroučitelje za rad u župi koji su voljni obavljati tu zadaću više godina. Ali nešto se slično događa i svećenicima koji su pretjerano zaokupljeni svojim slobodnim vremenom. To se često može očitovati u tome da osobe osjećaju neodoljivu potrebu da sačuvaju svoje prostore slobode, kao da je evangelizacijska zadaća opasan otrov, a ne radostan odgovor na ljubav Boga koji nas okuplja na misijsko poslanje i čini nas potpunim i plodonosnim. Neki se odupiru tome da se potpuno posvete poslanju i tako upadaju u stanje mrtvila i lijenosti.“ (EG 81)
 

Čini se da misijsko djelovanje počinje od trenutka kada postanemo svjesni i prihvatimo da nas Bog poziva na drugačije i novo, da sve činimo novo i da to nije uvjetovano vanjskim okolnostima, nego uvijek i jedino našim odnosom s Bogom i župnom zajednicom. Podsjeća nas Turčinović: „Čovjek je zvan da doista čini drugačije i novo. Ono čime to čini jest ono kako vjeruje. A ta vjera ima mnogo stupnjeva: od prirodne vjera do vjerovanja Boga da ima smisla trošiti se, činiti i ono što znamo da nema naplata.“ (1991., 28) Perspektiva za življenje novosti dolazi od načina vjerovanja i spoznaje da ima smisla trošiti se bez očekivane plaće na zemlji, što je istovremeno i početak istinskoga i plodonosna naviještanja radosne vijesti. Iako suvremeni čovjek voli novost, neprestano trči za novim i novim informacijama, predmetima ili objektima, a puno rjeđe trči za novošću koja dolazi od evanđelja, jer ona iziskuje izlazak iz zone vlastitog komfora u svakodnevnom životu.

1. Autentično naviještanje događa se izvan zone komfora

Kršćani moraju biti svjesni da nas evanđelje poziva da učinimo nešto što je izvan naše zone komfora, kako osobne, tako i profesionalne. Naime napuštanje zone komfora često je neugodno, ali je i neophodno za cjelovit rast osobe. Svaki dan suočavamo se sa situacijama na koje se moramo prilagođavati i biti spremni na dijalog, ali ne na način da se poreknemo kao kršćani. Mora jasno doći do izražaja da istine vjere zauzimaju središnje mjesto u našem svakodnevnom djelovanju. Bez hrabrosti da učinimo ono što moramo i budemo dosljedni Božjim zapovijedima propuštamo važne prigode za svoj napredak i svjedočenje ljudima oko sebe.
Govor je to o određenom obliku samoodgoja, koji nas vodi prema zrelosti kršćanskog života, jer smo sposobni nositi se s promjenama, lakše pomičemo granice vlastitih ugoda i očekivanja i širimo vidike drugima. Tada možemo razumjeti i u životu primjenjivati: „Evanđelje poziva prije svega da se odgovori Bogu, koji nas ljubi i koji nas spašava, prepozna Boga u drugima i izađe iz nas samih da bismo tražili dobro drugih. Taj se poziv ne smije nikada potamniti! Sve su kreposti u službi toga odgovora ljubavi.“ (EG 39) Sposobnost da kažemo da Bogu otvara prostor izlaženja iz sebe prema drugome u potrebi i omogućuje da se u pastoralnom djelovanju osjećamo dobro, da smo spremni učiti važne pouke života i pomjerati granice, što posljedično vodi do ispunjenijega kršćanskog života.

2. Samoodgoj uvjetuje način pastoralnog angažmana

Možemo se pitati zašto samoodgoj uvjetuje način pastoralnog djelovanja? Samoodgoj je proces u kojem osoba kao izgrađena osobnost preuzima odgovornost za svoje postupke i usmjerena je na neprestani rast. Radi se o samosazrijevanju koje vodi k autentičnu življenju. Upravo jasnoća i uvjerenost, tj. autentičnost onoga što se živi proizlazi iz samoodgoja koji omogućava da slobodno i sa sigurnošću pronalazimo primjerene načine poučavanja i odgajanja za one koji su na našem putu prema njihovoj zrelosti, ali i odgovornosti u izgradnji samih sebe i župne zajednice. Samoodgoj omogućuje da ostvarujemo (ili živimo) na poseban način umijeće, preciznije: da živimo građanski i profesionalno život u skladu s evanđeljem, kao i mnogi koji su poučavali i živjeli na sveti način. Taj „miris” evanđelja nekada i danas širi se posredstvom svjedoka. Mislimo na evanđeosko služenje u dinamici: „… tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.“ (Mk 10, 43 – 45)
Takvo služenje nemoguće je bez nasljedovanja Isusa, koji se povlačio u samoću na molitvu, bez uravnotežena načina života, u kojem postoji vrijeme za odmor ali i blagovanje, bez sudjelovanja u događajima s dubokom sviješću što želimo poučiti osobe koje susrećemo, kao i bez jasnoće cilja zašto postupamo na određeni način u određenom trenutku. Sve to iziskuje promišljanje stvarnosti, kao i ljudi koji nas okružuju, u svjetlu Božje riječi. Govor je to o neshvaćenu Kristu, čiju zapovijed ljubavi možemo razumjeti samo podno križa u tišini Velikog petka. Nužno je da ju shvatimo potpuno, jer se ne radi samo o načelima, nego o provedbi istih u život u svim detaljima života, u svim odnosima. Da shvatimo tu zapovijed ljubavi u odnosu sa svojima u obitelji, sa svojom braćom i sestrama, sa svojim šefovima, sa svojim suradnicima na poslu, sa svima koje susrećemo. Jer ako to ne shvatimo, tada nismo shvatili kršćanstvo. Tada nismo shvatili ni prvu zapovijed: ljubi Gospodina Boga. (Stanković, 2006.) Ako to nismo shvatili, onda nema ni misijskog pastorala, bez obzira na sve dobre i vrijedne projekte koji donose prve rezultate i lijepe novinske članke. 
 
 


Povratak