vatikan.va hbk.hr PMD

Odnos srca i razuma u naviještanju  

Objavljeno | 7.2.2018.

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Za djelotvorno naviještanje Božje riječi nisu presudne suvremene metode i tehnike naviještanja, nego navjestiteljevo osobno iskustvo živog Boga, iz kojeg se rađa autentičnost življenja poziva. Možemo reći da rast u vjeri kao preduvjet formiranja zrelih i zauzetih kršćana, a prema papi Benediktu XVI., odvija se kad je vjera življena kao iskustvo primljene ljubavi i „prenošena kao iskustvo milosti i radosti“. „Ona nas čini plodnima, zato što širi srce u nadi i omogućuje nuđenje svjedočanstva sposobnog donositi plod: otvara srca i razum onih koji slušaju za prihvaćanje Gospodnjeg poziva u prianjanju uz njegovu riječ, da bismo postali učenici.“
Taj proces otvaranja i prianjanja uz riječ ne odvija se izvan vremena i realnih okolnosti svakodnevnog života, nego u odnosu s Bogom, koji osposobljava srce i razum za pomno osluškivanje trenutaka u kojima nam otkriva korake koje moramo poduzeti kao njegovi učenici. Stoga nam se vrlo brzo otkrivaju barem dvije karakteristike plodonosnih navjestitelja: sklad srca i razuma te otvorenost za prihvaćanje drugoga. Upravo sklad srca i razuma omogućava plodonosno svjedočenje, a otvorenost stvara uvjete za naviještanje Božje riječi, koja mijenja srce drugoga. Činjenica je da nije jednostavno steći karakteristike plodonosnih navjestitelja, jer to traži našu beskompromisnu spremnost da kažemo da Božjemu planu, koji često nije onakav kakav smo željeli ili zamišljali tijekom života. Upravo zato Isus na taj put zahtjevnosti života nije slao svoje učenike same, nego ih je slao po dvojicu, da bi putem mogli nositi jedan drugoga. Iz perspektive suvremenog života, u tom je početak najvećeg izazova za svakog kršćanina da odgovori na pitanje kako uskladiti srce i razum, a da pritom ostane otvoren za prihvaćanje drugoga i različitoga.
 
  1. Uravnotežen odnos srca i razuma preduvjet je otvorenosti za drugoga
Naša zapadna kultura naviknuta je suprotstavljati razum i osjećaje, kognitivno i afektivno, kontrolirano i nekontrolirano, objektivno i subjektivno. Stoga otvoriti srce i razum uključuje različite „rizike“ za svakodnevni život. Nije rijetka pojava da se pokazivanje ili izražavanje osjećaja smatra krhkošću, pa i psihičkom nestabilnošću osobe, zaboravljajući pritom neodvojivost razuma i osjećaja, kao dva lica iste stvarnosti jedne osobe, koja se ne može definirati niti samo po razumu (znanju), niti samo po srcu (osjećajima). Upravo zato potrebno je integrirati srce i razum, koji zajednički upravljaju hodom prema zrelosti vjere i cjelovitosti, koja omogućava uravnoteženo življenje kršćanskog poziva. U protivnome, ili ćemo biti preplavljeni osjećajima i brigom za vlastite osjećaje, istovremeno gubeći osjećaj za drugog, za susret i istinsko zajedništvo, ili ćemo se držati sigurne vanjske religiozne forme, koja je odraz određenog stanovišta, koje polako postaje prazan i besplodan kalup, iako su sve pastoralne aktivnosti dobro pripremljene i organizirane. U oba slučaja lako se otkriva kao posljedica da slabo molimo, da živimo izolirano od drugih i da smo previše zaokupljeni tekućim problemima. Nouwen (2009.) je to definirao kao „istrošenost“, koja je, kako sam ističe, odgovarajući psihološki izraz za duhovnu smrt, u kojoj nema više radosti u prihvaćanju sebe kao navjestitelja, a niti otvorenosti za druge.  
Potrebna nam je istinska razboritost, o kojoj ne možemo govoriti bez osjećaja, a niti o osjećajnosti bez dobre mjere razboritosti, jer su vezane neraskidivim nitima ljudske osobe, koja jest slika Božja i kao takva teži svojoj cjelovitosti. Nužnost sklada srca i razuma dana nam je od Isusa kao zapovijed: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“ (Mt 22, 37). Dakle ljubimo svime što jesmo, svojom nutrinom (emotivnim, voljnim i razumskim dijelom), a to nas osposobljava da prihvaćamo druge i sve događaje koji pokreću i nose svakodnevni život. Nije li to konkretan poticaj da istražimo svoje modele djelovanja i njihov sklad ili možda čak nesklad srca i razuma u svakodnevnom životu?
 
  1. Isusova usmjerenost na srce
Isusovo djelovanje bilo je usmjereno na srce i promjenu života iz ljubavi. Isus je apelirao na srce jer je znao da „blago čistima srcem: oni će Boga gledati“ (Mt 5,8), ali nas pritom ne treba čuditi da je osjećajna neosjetljivost znak i onesposobljenosti shvaćanja stvarnosti ili, parafrazirajući Isusove riječi, „stvrdnu srca: da očima ne vide, srcem ne razumiju“ (usp. Iv 12, 40). Uostalom, znamo da je srce središte i pokretač života, kako tjelesnoga, tako i duhovnoga.
Nemojmo se zanositi mišlju da je jednostavno baviti se „srcem“. Naime potrebna je određena raspoloživost ulaska u složenost odnosa srca i odgojnog djelovanja, koja jest neiscrpno vrelo radosti, ali i poteškoća koje proizlaze iz srca, koje je jednako tako prevrtljivo i varljivo. Sam papa Benedikt XVI. reći će da smo potrebiti „ljudi koji vide srcem“, ali i da se „istinska mladost ostvaruje u služenju životu, a vjera u Božju ljubav pravi je odgovor za suzbijanje zla“.
Zato dijeliti srce od razuma, gledati osobu samo kao misterij ili problem doista nije plodonosno, jer ne smijemo zaboraviti da „srce i um, unutarnji instinkt i intuicija, osjećaji i razum, svi su stvarno uključeni u to kompleksno djelo, bogato i vrlo jednostavno, koje zovemo 'čin vjere'“. „Govorimo o tako osobnu i slobodnu činu da se ne može analizirati njegove komponente. Ja bih ga usporedio s bogatstvom jednostavnog cvijeta punog sjaja.“ (Martini, 1993.) Ponekad nam se čini da razumijemo vjeru kao jedinstvenu stvarnost, jer je osobna i življenja od pojedinca, ali i mnogostruku, jer se održava i uvjetovana je drugim stvarnostima ljudskog života. Prije svega pritom mislimo na vjersko znanje, na sposobnost slušanja i življenja prema vjerskim istinama, na uključenost u župni pastoral ili na spremnost svjedočenja u svojoj okolini. Čini se da srce najčešće promatramo u osobnoj dimenziji, bez osvrtanja na mnogostrukost odjeke našeg djelovanja na druge. A upravo ta složnost ljudskog bića i vjere, kao žive i duboke stvarnosti srca, ukazuju da jedini mogući put jest ljubav. Ljubav koja poznaje i neuspjehe, ali se ne zatvara zbog njih.
Ako malo ozbiljnije pogledamo i Isusov način djelovanja, iako se obraćao srcu, nije imao stopostotan uspjeh. U protivnome ne bi bio izdan od Jude, zatajen od Petra, ostavljen od ostalih učenika, vrijeđan od mase, koju je neumorno blagoslivljao i poučavao u godinama javnog djelovanja. Možemo li onda zaključiti da djelovanje onako kako je to Isus i s nama činio ne štiti od razočaranja? Zasigurno da. Trebamo biti sposobni prihvatiti istinu o neuspjehu kao „djelomičnome“ unutar vizije cjelokupnog procesa djelovanja, jer svaka je osoba jedinstvena i neponovljiva i kao takva ima mogućnost „obraćenja“. I ne mislimo to samo za druge, jer smo i sami potrebiti obraćenja u svojim mislima, riječima, djelima, a nadasve propustima.
Sv. Ivan Bosco je isticao da je odgoj stvar srca, ali da je jedino Bog njegov gospodar te da ne bismo mogli uspjeti ni u jednoj stvari ako nas Bog ne pouči o umijeću te stvari i ako nam ne preda u ruke njezine ključeve.


Povratak