Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Pastoralno planiranje kao nezaobilazan zadatak Crkve  

Objavljeno | 1.9.2014.

Piše dr. Milan Šimunović

Svi, a posebno ''biskupi, imaju zadaću promicati jedinstvo mjesne Crkve u njezinoj predanosti misijskom radu'' kaže papa Franjo u svojoj poruci za ovogodišnji Svjetski dan misija. Kao razmišljanje za ''misijski'' mjesec i Svjetski dan misija izabrao sam odlomak iz moje knjige PASTORAL ZA NOVO LICE CRKVE u kojem donosim neke ideje u vezi pastoralnog planiranja. Predloženo može poslužiti i za organiziranje misijskog pastorala u župi, i posebno za oblikovanje župne misijske skupine. To je zadaća Crkve.

U prvome redu treba reći da to pastoralno planiranje nije samo djelo župnika pa ni njegovih najužih suradnika u kabinetu, odnosnom župnome uredu. Uzevši u obzir da je evangelizacijsko djelo zadatak svih kršćana, svi trebaju sudjelovati u izradi, donošenju i provođenju pastoralnih planova. Premda je to ponekad teško izvedivo i traži velike organizacijske napore, štoviše ponekad i s manje uspjeha, ipak je plodnije nego kada to radi pojedinac ili neka 'elita'. Ako ima više vjernika, pretpostavlja se da će zaključak biti bolji.
 
Pitanje pastoralnog planiranja i programiranja
Prema A. Fallico, 'slaba točka' pastorala naših kršćanskih zajednica ima korijene u tradicionalizmu i klerikalizmu, u svojevrsnom spiritualizmu, integrizmu, liturgizmu i ritualizmu odnosno sakramentalizmu, često 'bez pokrića' odnosno evangelizacijske podloge. Nemali broj pastoralnih djelatnika – prezbitera i laika troši sve najbolje snage u organiziranju tzv. pastorala emergencije, koji se iscrpljuje uglavnom u vjeronauku za djecu, dijeljenju sakramenata i obredima, održavanju objekata, uredovanju, asistencijalnom caritasu, služenju misa kojima se 'pokriva' svaki događaj, čime se često misa devalvira, zanemarujući pritom bogatstva drugih oblika liturgije, koji imaju izričito evangelizacijski karakter. Drugim riječima, liturgijsko-pobožni pastoral mora se nužno revidirati i obogaćivati evangelizacijskim pastoralom.
 
Dijalog s novim generacijama
Postoji opasnost da se ne uoči sve ono što može poslužiti da se da novi život, 'vjetar u krila', drugačije usmjerenje, svakako življe i svježije, koje više odgovara znakovima vremena, iz proročke smjelosti, prikladnije očekivanjima Duha, usmjerenjima učiteljstva i pravim potrebama naroda Božjega. Drugim riječima, hitnost nove evangelizacije, koja pretpostavlja drugačiju teološku pripravu, inovativnu metodologiju, suvremeniji kulturalni govor, ažuriraniji studij područja, kategorija, društvenih skupina, koje su zahvaćene novim izazovima, društvenim fenomenima kao što su organizacija, društvena pokretljivost, nova tržišna ekonomija. To je inkulturacija evanđeoske poruke koja uključuje nužnost dijaloga s novim generacijama.
Prema ranije iznesenoj potrebi prijelaza iz pastorala očuvanja prema pastoralu poslanja odnosno perspektive, potrebno je pastoralno planiranje i programiranje koje želi pomoći kršćanskoj zajednici da bude svjesnija kako naše vrijeme nije vrijeme jednostavnog očuvanja postojećega već u  prvome redu poslanja. To je hitno kako bi se dogodila i vjernost Drugom vatikanskom koncilu i pokoncilskim dokumentima, osobito onima Ivana Pavla II., koji su pravodobni odgovori na duboke povijesne promjene. Istina, nije lako riješiti pitanje 'prevođenja' sadržaja ovih dokumenata u konkretne pastoralne programe, ali to je nužno kako bi se dogodio 'pastoral odgovora' koji slijedi pedagošku potrebu polaženja od konkretne situacije u kojoj se nalaze oni kojima je spasenje ponuđeno.
 
Proročka zajednica
Novi pastoral mora nužno voditi računa o dubokim promjenama koje su se dogodile i trajno se događaju u svijetu i u nas, a posebno o posljedicama obrambenog Domovinskog rata na ovim prostorima. Stoga bi naš prioritet trebao biti:
a) programiranje kao pastoralni izbor, kako bi naše zajednice bile uvijek sve više "proročke zajednice", uz uvjet da se poštuju neki temeljni zahtjevi;
b) metoda koju treba slijediti u programiranju: snimanje situacije, teološko-pastoralna refleksija, uočavanje i prijedlog pastoralnih ciljeva i operativnih modela.
Govoriti o programiranju znači govoriti o djelujućoj Crkvi. Istina, Crkva je milosna stvarnost, odnosno Božji dar. Međutim, ona je od Boga pozvana u povijesti djelovati i očitovati Kristovu prisutnost i djelovanje. Ako je istina da nikakve institucije Boga ne mogu obvezivati u dijeljenju njegovih darova, istina je također da Bog djeluje preko posrednika koji su pozvani razmišljati o najboljim načinima djelovanja. U ovom zadatku Crkva bi trebala biti vjerna Kristovu načinu djelovanja. Ostvarenje ovoga svoga poziva, to jest da bude znak i instrument Kristove prisutnosti i djelovanja u povijesti, traži od Crkve ne samo 'ortodoksiju' (vjernost sadržaju kršćanske poruke) već također i 'ortopraksu' (vjernost Božjem načinu djelovanja).
 
Programiranje – inkulturacija Evanđelja
Izvoditi pastoralno programiranje znači opredijeliti se za izbor koji će omogućiti kršćanskoj zajednici da ide putem trajnoga rasta:
- unutar sebe same: prema sve većem zajedništvu, koje se izražava u odgovornom sudjelovanju svih članova u životu i u problemima same zajednice: zajedništvo koje se temelji na prianjanju uz riječ Božju, prihvaćenu kao životno usmjerenje;
- u služenju svijetu: posredstvom svjedočanstva vjere, konstruktivnog dijaloga sa svima, u zalaganju za potrebne i rubne (socijala i caritas); upravo tim svjedočenjem kršćanska zajednica evangelizira svijet.
Drugim riječima, pastoralno programiranje znači: pomoći kršćanskoj zajednici da bude sve više autentična 'proročka zajednica', u trajnom osluškivanju Božje riječi, u stavu obraćenja i evangelizacijskog zalaganja.
Prije nego iznesemo osnovne postavke za programiranje potrebno je posvijestiti neke temeljne kriterije koje treba poštivati u svakom pastoralnom programiranju. U prvome redu potrebno je:
- snimiti situaciju odnosno pastoralnu praksu,
- učiniti teološko-pastoralnu refleksiju, koja uočava nužne odnosno kritične probleme.
Posredstvom ovog dijalektičkog odnosa između situacije/prakse i pastoralne refleksije moguće je doći do toga da se zacrtaju operativni modeli. To znači da je potrebno postaviti jasan cilj odnosno zajednički pastoralni plan koji se želi postići, a taj plan mora voditi računa o tome da ima neki cilj, konkretno:
a) da se pod vodstvom župnika i župnog pastoralnog vijeća oformi radna grupa koja će tijekom dogovorenog vremena provoditi ispitivanje, istraživanje, sabirati podatke i omogućiti da se izvrši teološka refleksija koja će pomoći da 'podaci progovore', odnosno da se iščitaju pravci obnove župne zajednice;
b) da se raspravi koncept župe koji se želi stimulirati, u hrvatskom slučaju onaj koji predlaže dokument HBK "Župna kateheza u obnovi župne zajednice", to jest župa kao zajednica (zajedništvo) zajednica, odnosno zajedništvo s Bogom i međusobno zajedništvo župljana, u jedinstvenom poslanju. Konkretnije, nije dostatna 'dobra volja' već dobra vizija. Ako se prihvaća koncept župe kao 'zajednice zajednica', onda treba biti spreman na stvaranje tzv. posebnih zajednica koje će djelovati u dinamičnom suodnosu, slijevajući se u nedjeljno euharistijsko slavlje. To je, na kraju, i cilj kojemu sve smjera. To je uporišna točka, svojevrstan 'lajtmotiv' koji prožima sva područja pastoralnoga djelovanja i nadahnjuje sve itinerarije;
e) da se osiguraju mehanizmi provedbe, konkretno župna vijeća i pojedina povjerenstva odnosno odbori.
 
Nema sumnje da bi poneki pastoralni djelatnik, a možda i skupina ili župna zajednica, suočivši se sa zahtjevnošću i neizvedivošću nekih novih pastoralnih usmjerenja i postavki, mogao zaključiti da je sve to 'zanimljiva utopija'. To nipošto ne znači da se kršćani mogu prepustiti volji Božjoj prema onoj 'čovjek snuje, a Bog određuje'. Nije dosta postaviti visoke ciljeve, makar imali i snagu crkvenoga učiteljstva, potrebno je pokrenuti mehanizme koji će to provoditi.
 


Povratak