Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Pauline Marie Jaricot pronašla je svoj zvanje  

Objavljeno | 22.2.2021.

Paulina je ostala uvijek na liniji poziva laika, ne pasivnih laika, već poduzetnih i aktivnih; ne na egocentrični način, već na način suradnje i uključivanja. Svoju vjeru izražavala je u djelima milosrđa, posebno prema 'novim siromašnima', rođenima iz ruševina Napoleonovog carstva, i dinamičnim misijskim zalaganjem, obilježenim velikom smjelošću. Ona je prototip kršćana laika Crkve II. vatikanskog sabora, angažiranih u zajednici kršćana. Upravo onakva kakve Crkva danas treba.

"Znam da Bog svoj cilj postiže snagom, ali se služi nježnošću ... ", govorila je. Biti laik označava poziv, zvanje. Zvanje se stoljećima isključivo vezalo za poziv svećenika i redovnika. No, nakon II. vatikanskog sabora i svih dokumenata Crkve nakon toga, naglašava se da je zvanje laika temeljni poziv kršćana. Laik je po svojoj naravi učenik, sljedbenik i svjedok Isusa Krista. Laik je sastavni dio Crkve. On životu Crkve dariva svoju raspoloživost, izgrađuje Crkvu prema svojem vlastitom stanju laika ne prisvajajući službu pastira. Kao »Kristov vjernik« i živi član Crkve, laik živi u svijetu i angažiran je u svim onim realnostima koje sačinjavaju svijet: društvo sa svojim zakonima i normama; društveni zajednički život; politički i ekonomski sustavi; tehnički i znanstveni napredak; migracije, turizam, razonoda, umjetnost, odgoj i kultura; obitelj… To što je Paulina pokrenula postalo je norma za opću Crkvu kad se radi o evangelizaciji svijeta. "Bog koji ništa ne treba, dao mi je osjetiti da se pripremim da za njegovu slavu učinim nešto više od onoga što sam dosada učinila ..."
Prepoznala je nedaće koje su tištale društvo, zapreke koje su priječile Duh u Crkvi, a ljubav ju je poticala da potraži načine da ih ispravi, ujedinjujući kršćane po trajnim, neuništivim vezama dobrote. Govorila je da ''ne želi ništa požurivati'', da čeka da joj božanska Dobrota da znak, nudeći joj povoljnu prigodu. Zato je osluškivala i razlučivala poticaje Duha, da bi mogla donositi ispravne odluke i pratiti ih se sve do njihovog ostvarenja.
U svojim autobiografskim ispovijestima napisala je: ''Uvijek sam imala jedan tajni osjećaj koji mi je govorio: Bog želi da služiš za njegovu slavu, odabrana si da ispuniš Njegove skrivene planove."
Osjećala je da onaj koji ju je oduševljavao tom rijekom ljubavi nešto traži od nje, ali da joj još nije otkrio svoju božansku volju ... Poput Male Terezije, koja je u svojem zanosu uskliknula: ''U srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav'', Paulina je shvatila da želi gorjeti, gorjeti od ljubavi. "Želja za ljubavlju, gorljiva žeđ za posjedovanjem mojeg Boga, natjerala me da djelujem za njegovu slavu.'' Zaokupljena dubokom molitvom, donosi odluke i svojim načinom života sudjeluje u katoličkom “buđenju” u XIX. stoljeću, potičući mnoge dobrotvorne i misijske akcije.
Pobožnost je temelj njezinog života. Molitvi daje apsolutni prioritet nad svim oblicima pastoralnih, karitativnih i misijskih angažmana. Izvor za svoja nadahnuća i snagu djelovanja uvijek je pronalazila u intimnim razgovorima s Isusom, u pobožnosti prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, Srcu Isusovu, i prema Blaženoj Djevici Mariji. Ljubav prema Bogu poštedjela ju je da ne padne u aktivizam, i ostavljala joj je prostora za njezine dobrotvorne akcije i organizacijske sposobnosti.
U vrijeme kada je osnivala Djelo za širenje vjere, govorila je: ''Uvijek ću vam govoriti o molitvi, i pisati vam kad će mi Gospodin za to dati poticaj. Želim da se cijeli svijet klanja i služi Isusu Kristu…''
Završimo s njezinim riječima: ''Bez molitve i trpljenja najvjerojatnije ne bih bila korisna kao sredstvo u rukama Božjim za Djelo širenja vjere ...''


Povratak