Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Utjelovljeni Bog  

Published | 12/1/2014

Piše dr. Milan Šimunović

Da bi bili radosni u vjeri, mnogi bi se, pa i praktični vjernici trebali rješavati blijedih spoznaja, štoviše i krive slike Boga, koje su plod ljudskog umovanja, pa i u nekome duhovnom štivu, kako bi se više približili Gospodinu života, Bogu prisutniku.

1. Utjelovljenje – prvi stup vjere
Držim da je prvi problem naše vjere ako ne vodimo računa o utjelovljenom Bogu, Bogu Isusa Krista. Velika je to tajna, gotovo zvuči nevjerojatnom, ali je povijesna Božja istina i dogođena stvarnost, te temeljna radost kršćanske vjere da je Bog prisutan u središtu našega života. Držeći se Katekizma Katoličke Crkve, od temeljne je važnosti naglašavati činjenicu da istinski kršćani vjeruju u Boga koji je "u punini vremena" (usp. Gal 4, 4) htio postati naš suputnik, "Bog s nama". Istina, činjenica je da su Isusova muka, smrt i uskrsnuće temelj našega spasenja. Međutim, utjelovljenje Sina Božjega, povijesno-spasenjski gledano, prvo je uporište i raspoznajni znak kršćanske vjere. U Isusu Kristu, u njegovu utjelovljenju i rođenju, Bog se toliko približio ljudima (usp. Ef 2, 8) da je Crkva pozvana trajno izražavati radost zbog toga Božjega očitovanja u tijelu (1 Tim 3, 16). Ona ispovijeda da je Riječ, odnosno Sin Božji postao čovjekom "radi nas ljudi i radi našega spasenja", čime se Bog očitovao i pokazao koliko nas voli, kako je njegova volja da nitko od nas ne propadne, ostane u zlu, grijehu i smrti, već zadobije oproštenje i vječno živi (usp. Iv 3, 16). Sv. Leon, papa, lijepo ističe da je Sin Božji postao Sinom Čovječjim, kako bismo mi mogli biti sinovi Božji. Koje li radosti za sve nas!
Velika je to tajna, o kojoj stoljećima Crkva (i njezini teolozi) razmišlja, to jest na koji je način Sin Božji postao čovjekom, ispovijedajući da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Zbog toga događaja Crkva trajno Bogu zahvaljuje, posebno u vrijeme došašća i božićnih blagdana. Svi koji osobno ili, što je još bolje, u okviru župne kateheze mladih i odraslih, odnosno biblijske zajednice, žele više saznati o "istini vjere u utjelovljenje Sina Božjega", pozvani su posegnuti za spomenutim tekstom KKC-a, 422 – 507, odnosno prethodnim člancima o čovjekovu padu, 385 – 412.
 
2. Bog je jamac punine života
Čovjeku koji intenzivno želi živjeti ovaj život ne može se i ne smije onostranost (život vječni) predstavljati kao nešto odsječeno od sadašnjosti, odnosno kršćane navikavati da samo "gledaju prema nebu". Mi imamo samo jedan život i kad težimo za budućim životom, praktički ovaj život gledamo u svoj njegovoj punini i dubini, jer je Bog u Isusu Kristu došao da nebo započne tu, da bude prisutno u našem životu. A to nam je omogućio sam Bog kada je Sin Božji silaskom u naše čovještvo došao obnoviti sve ono što je pokvarilo sliku Božjega lica u nama te nas vratiti u zajedništvo Nebeskog Oca.
To znači da na kraju našega ovozemnog putovanja imamo ovaj život, ali dubinski preoblikovan, preobražen u Kristu. Mislim da bi čovjeku, izmučenom glađu za beskonačnim, upravo kršćanska vjera bila pravi lijek kad bi mu bilo naviješteno da je Bog zapravo već s njime, u njegovu životu, te da je već zakoračio u nebesko kraljevstvo. Jer Isus je došao da ljude privuče k sebi s cijelim njihovim bićem (usp. Iv 12, 32), što se dogodilo kad je Bog došao susresti čovjeka u Isusu Kristu, kao divnom prijatelju, uzoru i privlačitelju.
Valja stoga trajno ponavljati da u središtu svijeta i čovječanstva stoji događaj, i to jedinstven: Isus Krist Sin Božji postao je u Palestini prije dvije tisuće godina čovjekom, to jest Čovjek – Bog. Došao je objaviti vječni plan Očeve ljubavi, skupiti sve ljude u jedan Božji narod. Taj događaj daje smisao i puninu cjelokupnomu našem životu. I sva naša duhovnost mora biti obilježena stupnjem razumijevanja tog događaja.
 
3. Potreba radosnih kršćana
Često smo u opasnosti da životarimo jer ne dozvoljavamo da budemo potpuni ljudi, potpuno Božji u Kristu, jer ćemo se ionako pretvoriti u prah. Kako će ljudi povjerovati u Boga ljubavi ako vide kršćane nezadovoljnike. A Bog je došao da se čovjek razvije i da ništa ne će propasti, već se preobraziti. U tom smislu kršćani moraju biti najzagrijaniji za potpuni razvoj čovjeka, borci za njegova prava, osobito siromašnih i obespravljenih, štoviše da sve stvorenje dođe do izvanrednog procvata. U tom smislu ne možemo spasiti sebe u svojoj duši, ako ne spasimo čovjeka u njegovu tijelu, jer Krist želi spasiti čitava čovjeka. Odatle nužnost angažiranja za pravedniji svijet.
Znamo da svi ljudi i nesvjesno nešto očekuju, traže neku snagu, neku bezuvjetnu ljubav. Ako im budemo znali predočiti Boga kao prisutnika, po Isusu Kristu, oni će ga otkriti ne negdje na kraju ljudskog nastojanja, nego usred, u svojoj nutrini. Zato nije lažni optimizam ako reknemo da nitko nije daleko od Boga, iako nam, npr., po broju polaznika mise, izgleda da su se mnogi od njega udaljili. Moglo bi se reći da čovjek nije nikad bio bliži pravomu Bogu, koji je među njima prisutan i djelatan, ali ga još ne uspijeva prepoznati. Potrebni su radosniji kršćani, koji će mu posvjedočiti veselu vijest, evanđelje o Božjoj prisutnosti. Potrebni su nam misionari koji će svim narodima i nacijama navijestiti radosnu vijest o Bogu prisutniku u Isusu Kristu, makar nekad naišli i na odbijanje.
Otkupiteljsko Kristovo utjelovljenje definitivno će u nama uspjeti, dakako ovisno o tome koliko će čovjek odgovoriti Božjoj ljubavi u svojem životu. Zato čovjeku treba otvoreno reći da se to od njega očekuje, da nije odbačen, od Boga napušten u svojoj patnji i u traganju za beskonačnim. Valja mu naglašavati da sam Bog u Isusu Kristu proživljava ovu našu ljudsku povijest, sa svim ograničenjima i nevoljama. Jer utjelovljenjem to nije "odglumio", već je stvarno ušao u povijest, prihvatio našu slabost, okusio sve gorčine ljudskog života, sve do razapinjanja na križu i svojim uskrsnućem otvorio put konačnomu čovjekovu uspjehu. Stoga moramo priznati da pretjerujemo ako samo kukamo te govorimo da se ništa ne isplati, umjesto da kao Krist prihvaćamo situaciju, ali da se s njom ne mirimo, već da ju mijenjamo, počevši od samoga sebe, od svoje obitelji i okoline, kako bi ona bila više Božja, te da na taj način pomažemo da se i danas događaju nova čudesa ljubavi i nade. Ali, i to je bitno, ne sami, već s Kristom i s braćom ujedinjenom u istoj vjeri.
Živjeti iz vjere u "utjelovljenje Sina Božjega" znači prihvatiti stvarnost, po mnogočemu vrlo tešku i neizvjesnu, nemirnoga suvremenog svijeta, kako bismo ju učinili božanskijom i punijom čovječnosti. Nema bježanja iz te stvarnosti i zatvaranja u kojekakve duhovne sfere, poput nekih duhovnih pokreta. Kristov put danas je koncilski put, a to znači ne osuđivanje ovog svijeta, već traženje načina njegova spašavanja. Jer Krist je došao okupljati, najprije grješnike i otpisane; progovoriti im o Božjoj ljubavi i ponuditi izlaz spasa i radosti, makar zbog te istine trebalo prihvatiti i razapinjanje.
Umjesto da u vjeri tražimo samo neku "psihološku podršku", od presudne je važnosti vratiti se bitnomu u vjeri, a to pretpostavlja susret s radosnim kršćaninom, štoviše s radosnom župnom zajednicom, koja će ljudima pomoći da susretnu Krista. Drugim riječima, tko želi usvojiti istinske kršćanske stavove, potrebno je da "kultivira", ustrajno i vjerno, slušanje Boga i njegove riječi, kako bi u svojem životu učinio prostor za usvajanje svijesti o činjenici Božjeg utjelovljenja i njegove prisutnosti. Zato u vrijeme krize vjere, a kriza može biti i znak rasta, potrebno je pomoći onima koji gube nadu da u kršćanstvu mogu pronaći snagu ljubavi za životnu borbu, patnju i pobjedu. Zato moramo priznati da još nismo pravo odmjerili sve posljedice događaja silaska Boga na zemlju, u Isusu Kristu, te da u vrtlogu svojeg života možemo sresti svojeg Boga. Poput slobodna i srdačna Marijina da, u našem se životu slobodnim i srdačnim da mora događati Kristovo utjelovljenje i naše spasenje. Ne smijemo se dati zavesti od lažnih proroka, koji bi nas htjeli uvjeriti da je Bog digao ruke od ovog svijeta. Naprotiv, on se trajno "utjelovljuje", želi se nastaniti među nama (usp. Iv 1, 14) ljubavlju, praštanjem i uzdignućem na puninu života. Zato: "Radujte se narodi kad čujete glas da se Isus porodi u blaženi čas!"
 


Back