vatikan.va hbk.hr PMD

Pomoć ili „štake“ u naviještanju  

Objavljeno | 6.3.2018.

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Svi znamo da je svjedočenje preduvjet misijskog djelovanja, ali se nameću dva temeljna pitanja: Kako svjedočiti u suvremenom svijetu i kada smo spremni svjedočiti u svakodnevnom životu? Činjenica je da praktično svjedočenje dolazi iz uronjenosti u iskustvo Isusa Krista, ali ta spoznaja nam ne olakšava i način djelovanja. Živimo u vremenu kad su nam dostupne informacije, kad smo okruženi mnoštvom različitih medija, koji nam omogućavaju brže i atraktivnije naviještanje, a svejedno se stječe dojam da izostaje učinkovitost i redovitost naviještanja. I nije problem u znanju da iskustvo susreta sa živim Bogom daje snagu da slijedimo njegov model misijskog djelovanja, niti u ekonomiji rasta ili opadanju broja vjernika, već u izostanku žara da želimo i znamo Boga utjeloviti u našu svakodnevicu i bezuvjetno ga životom naviještati.  
Suvremeni čovjek živi od rokova, planova i strategija, za koje smatra da mu omogućuju ostvarenje zadanih ciljeva, ali je istovremeno i prepun vizija i misija kojima teži, a olako zanemaruje preduvjete i načine kojima bi to mogao realizirati. Zato nije neobično da se i misijski pastoral dijelom vodi različitim strategijama da bi lakše dopirao do suvremenog čovjeka, no čini mi se da su u misijskom pastoralu naglasci ipak negdje drugdje. Trebali bismo više promišljati o pomoći da naučimo samostalno hodati u Kristovoj školi naviještanja, na koju smo svi pozvani i po krštenju obvezani. Možda je to početak govora o „štakama“ koje nas mogu osnažiti u hodanju ususret svakomu i širenja radosti evanđelja, koje je ostvarivo isključivo uz snagu odozdo i odozgo. Ta dinamika osposobljavanja, prema Anselmu Grünu (2004.), jest put duhovnosti odozdo i duhovnosti odozgo kao moguće mjere osobnog rasta i spremnosti da naviještamo uvijek i svugdje. Naravno da odabir štaka u tom hodu ovisi o potrebi navjestitelja, koji ne mora nužno biti svjestan potrebe, ali je dobro provjeriti mogu li nam one uopće poslužiti u misijskom ili kršćanskom djelovanju.  Možda je dobro da prije strategija i planova promislimo o snazi poniznosti i svetačkih primjera kao štakama koje daju sigurnost našim koracima.
 
  1. „Štaka“ poniznosti nosi snagu odozdo
 
Ključ razumijevanja snage odozdo jest poniznost koja je izraz iskustva Boga i naše stvarnosti života. Naime istinski uspon k Bogu počinje po svjesnosti o osobnim stranputicama, po neuspjehu i razočaranju sobom, jednom riječju grijehom, jer iskustvo nemoći i posrtanja postaje mjesto iskrene molitve i mogućnost za osobni odnos s Bogom (Grün, 2004.: 4). Snaga dolazi s prihvaćanjem da Boga ne možemo dohvatiti, a onda niti drugima navijestiti vlastitim snagama, niti savršenim misijskim projektima, nego spremnošću slijediti Krista na putu križa. Znamo da Isus nije postavio nikakve ljestve savršenosti kojima bi se prečku po prečku uspinjali da bismo došli do Boga, nego se svjesno obraćao carinicima i grešnicima koji su bili otvoreni za Božju ljubav. Tako ni misijsko djelovanje nema savršen recept uspjeha bez osobnoga istinskog angažmana, kako navjestitelja, tako i onoga kojemu se naviješta. Uostalom, Biblija nam nikada za uzore u vjeri ne stavlja savršene ljude, nego ljude koji u određenim trenutcima života, prepoznajući vlastite grijehe (David, Šimun Petar, Pavao), radikalno i svjesno odabiru Boga kao put, istinu i život, i tek tada svojim nesavršenim životima i djelovanjem oduševljavaju i još uvijek osvajaju za Krista. Radi se o redovitoj spremnosti kada sve pođe naopako, kada stojimo bespomoćno nad krhotinama svojeg života i ne znamo što bismo s njima započeli da Bogu dozvolimo da s nama čini nešto novo. Tada u središtu našega, a onda i misijskog djelovanja dolazi otajstvo Boga ljubavi, koji govori u svakom vremenu i na svim prostorima. Tada iz vlastite malenosti možemo činiti velike stvari u tišini i samozatajnosti ponizna služenja u obitelji, u župi, na radnom mjestu i svugdje gdje se krećemo. Jedinstvo ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu postaje model konkretna djelovanja prema svim ljudima, koji su oduvijek jednako siromašni i potrebni ljubavi.
 
  1. „Štaka“ svetačkih primjera donosi snagu odozgor
 
Snaga odozgor dolazi nam po primjeru svetaca. Odnos duhovnosti odozdo i duhovnosti odozgo, prema Grünu, nije u potpunoj suprotnosti, nego u dinamičkoj napetosti. Naime duhovnost odozgo stavlja nam pred oči ideale koje trebamo slijediti i nastojati da se poistovjetimo s njima (Grün, 2004.: 5). Životi svetaca i njihovi putovi ohrabruju i ulijevaju samopouzdanje da otkrivamo svoj poziv i onu jedinstvenu sliku koju Bog ima o nama. Upravo zato štaka svetačkih primjera služi da sigurnije kročimo osobnim putem svetosti, a mi ćemo se poslužiti primjerom Majke Terezije i Terezije od Djeteta Isusa.
Sveta Majka Terezija svetica je našeg doba koja je „za naše medijsko okruženje, koje žudi za zvijezdama, uistinu iznimna zvijezda, jedinstvena i neponovljiva sjaja, zvijezda koja nije bila opkoljena bogatima i lijepima, nego najsiromašnijima među siromasima, onima koji su na razne načine žigosani i odbačeni u društvu“. „Posrijedi je karizmatična i ponizna osobnost, puna snage i mudrosti, osobnost koja ne želi gospodariti, nego služiti. (Maasburg, 2012.: 8) Za sebe je smatrala da je samo obična olovka u ruci Boga koji upravo kani napisati ljubavno pismo cijelomu svijetu. Na njezinu primjeru možemo zaključiti da je početak plodonosna naviještanja kada dozvolimo da se Bog posluži nama upravo onako kako se mi koristimo običnom olovkom, jednostavno i svakodnevno. Za to nam je potrebna poniznost da učimo na takav način surađivati s Bogom na dobrobit drugih ljudi. Možda nas na tom putu Bog iznenadi, kao i Majku Tereziju, „drugim“ pozivom, po kojem će se ostvariti silna Božja djela i kada to najbliži ne razumiju ili čak osuđuju.
Ili primjer Svete Terezije od Djeteta Isusa, koja je živjela „mali put“ pouzdanja i ljubavi, koji je postao put svetosti i način misijskog djelovanja. Ljubav joj je dala ključ zvanja jer je shvatila da jedino ljubav oživljuje udove Crkve, jer kada bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati krv. Shvatila je da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je ljubav sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta (Povijest jedne duše, 1984.: 182). Sveta Terezija od Djeteta Isusa sebe je usporedila s kistom što ga je izabrao Isus da njime naslika svoju sliku u dušama koje su joj povjerene (Povijest jedne duše, 1984.: 220).  
Obje su ostavile velika traga u svojem misijskom djelovanju, ali možda je dobro da razmislimo o svojem misijskom djelovanju i ulozi koju imamo. Je li to uloga olovke ili kista sa sviješću da remek-djelo nastaje po ruci umjetnika koji njima upravlja? Je li to spoznaja da se umjetnik ne koristi samo olovkom, nego treba papir i gumicu, a možda i bojicu ili dva kista i različite boje uz platno? Obje slike upućuju da su te svetice bile duboko svjesne Boga koji se služi njima u zajedništvu s drugima da bi došao do srca svih ljudi. Upravo zato nemoguće je naviještati sam, pa i onda kad smo sve pripremili i isplanirali, jer je ključ zajedništvo s Kristom i ljudima.

Povratak