Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Prema Bogu budućnosti u sadašnjosti  

Objavljeno | 3.11.2014.

Piše dr. Milan Šimunović

U pokoncilskom vremenu počelo je prevladavati mišljenje da bi se u crkvenoj pastvi mnogo toga pomaklo na bolje kad bi ona bila osjetljivija za teme kao što su budućnost, obećanje i nada. U Vjerovanju na misi molimo: "I iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka." Iščekivanje budućega i dostignuća punine Božjega svijeta bitna je dimenzija kršćanske vjere.

I biblijska čitanja na završetku crkvene godine upozoravaju da se više usmjerimo prema Bogu, kao "zadnjoj budućnosti". Budući da je upravo evanđelje ključ za otvaranje pristupa istinskoj slici Boga i čovjeka, na tom putu slijedit ćemo nedjeljnu "liturgijsku čitanku".
 
1. Angažirani Bog
U govoru i vjerovanju o Bogu trebat će se dogoditi pomak prema "Bogu koji dolazi", o Bogu budućnosti, koji donosi rješenje, što u čovjeku pobuđuje nadu i radost. Nekada smo u katekizmu učili o "posljednjim stvarima" (smrt, sud, pakao i raj). A zar umjesto o "stvarima" nije uputnije govoriti o "posljednjim događanjima". Kao što budućnost stabla nije u zemlji, nego u krošnji, koja se penje prema gore, i u plodovima, tako i kršćanin ne živi samo od onoga čega se spominje u povijesti spasenja, već od budućnosti koja ga kao magnet privlači prema Bogu spašavatelju, prema onomu što se još ima dogoditi.
Očito bi i među kršćanima bilo manje apatije, beznađa i straha kad bi zavladale tzv. eshatološke misli (ėshatos = posljednji, krajnji), odnosno čežnja za "budućim dobrima". Apostol Pavao kaže da što oko ne vidje ili uho ne ču, u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube (usp. 1 Kor 2, 9). Snagom vjere u Krista uskrsloga kršćanin iščekuje nešto radikalno novo, a to je vrijeme kada će se konačno uspostaviti gospodstvo Krista raspetoga i uskrsloga, kada ćemo biti tamo gdje je on, u Očevoj slavi, kako je obećao. Stoga i vjeruje da je Bog uvijek na djelu, zove nas prema onome što ima biti nakon što je s Kristovim uskrsnućem otvorio put prema budućnosti, koja se počinje očitovati već u sadašnjosti, posebice po susretu na misi kada "Duh Sveti Kristovo djelo dovršava i vrši svako posvećenje" (IV. euh. mol.). Bog u Kristu postaje veliki budućnik, koji nam govori da bez dočeka budućnosti nema zadovoljavajućega rješenja, za što se traži jaka i djelatna vjera.
 
2. Zakočeni vjernik
Držim da su najveće opasnosti za današnjega vjernika indiferentizam i pasivnost te prebacivanje završnice povijesti u neku daleku, maglovitu budućnost. Stoga naš eminentni bibličar B. Duda ističe tzv. iruptivnu eshatologiju, a to znači da Gospodin trajno dolazi, da se posljednje vrijeme zbiva već sada. Drugim riječima, u svijetu punom raznih nevolja i životnih potresa kršćanin unosi klicu novoga i budućega, konačne pobjede dobra nad zlim, i to svaki put kad se zalaže za pravdu i ljubav. U protivnome, i dalje će u zabludi ostati oni koji smatraju da je vjera u Boga, u onostranost, "opijum" koji "ozakonjuje" mrtvilo i nepravdu, zavaravajući čovjeka s nekim "boljim životom" na nebesima.
Naprotiv, evanđelje nas trajno uvjerava da je vjera u Boga budućnosti jedina "poluga" i osposobljavajuća moć za preobražavanje ovostranosti. Bog Isusa Krista daje svjetlo i snagu za suočenje sa svim nedaćama. Njegova spasiteljska akcija jest za naše očovječenje. Tako se može reći da je kršćanski Bog nemjerljiv optimist, on se nada čovjeku, poštujući njegovu slobodu, u očekivanju njegova zalaganja. I kada čovjek osjeća svoju nedostatnost, vjera u biblijskoga Boga pruža mu mogućnost iskoraka iz sebe, štoviše, i premašaja samoga sebe, ali u Bogu i s Bogom. Odatle u govoru o novoj evangelizaciji mora doći do izražaja da za mnoge kršćanstvo treba "tek početi", jer su u određenom zastoju, "zakočeni". Nije li kod mnogih, i odgovornijih, u Crkvi zamjetljiva neka čudna bojazan te nije li i sam II. vatikanski sabor "pokopan", a najnovija papina pobudnica Radost evanđelja počela padati u zaborav?
 
3. Evanđelje – snaga Božja
Mnogi su u napasti da vjeru u Boga shvate kao nešto što spokoji. Istina, Isus kaže da noseći njegov jaram možemo naći "spokoj svojim dušama", ali i da kraljevstvo nebesko silu trpi, odnosno "silom se probija". A to će od kršćanina, danas pogotovo, tražiti "krvave odluke". U tom se smislu u ovome crkvenom vremenu valja više usredotočiti na tzv. eshatološke prispodobe o mudrosti i budnosti, o deset djevica, o talentima i o posljednjem sudu.
Kršćanski Bog, kako nas Biblija uči, ne utvrđuje postojeće, naprotiv potiče na "uzbunu" nad mrtvilom, daje nam darove (talente), uz uvjet da ne budemo zatočenici svojeg straha. Naprotiv, jer je čovjek proistekao iz ruke Boga stvoritelja, on bi morao biti živa slika radina i inventivna Boga, usvojiti stvaralačku poduzetnost i odgovornost, a ne "zgrtati propuste". To znači, ako se prisjetimo pet ludih djevica iz evanđelja, moramo biti svjesni da nitko ne može "nadolijevati" moju svjetiljku umjesto mene, nitko ne može živjeti moj život i reći ja umjesto mene. Bog koji nas "vuče" prema budućnosti, prema uspjehu, često ne zna što bi s nama kada se počnemo izgovarati, kao da smo zatečeni. Jer živeći u imaginarnosti, danas bismo rekli u nekoj virtualnoj stvarnosti, može se promašiti vlastiti život. Stoga "držati upaljene svjetiljke" na putu prema susretu s Bogom znači odgovorno i ozbiljno shvaćati svoj život.
Kršćanin je učenik Kristov, a to znači misionar, u stalnom pokretu, što ne podnosi naviku, pospanost i uhodanost, jer to ruši vjeru. Dok mislimo na sve koji se zalažu, druge uče "propinjanju prema budućemu vijeku", što osobito rade naši misionari, moramo postajati svjesnijim da ne možemo biti vjernici ako se osobno i u svojim župnim zajednicama ne pokrenemo i naviještamo, kako kaže Drugi vatikanski koncil, da je naš i ljudske povijesti cilj "Gospodin, prema kojemu smjeraju želje povijesti i civilizacije ... radost svih srdaca i punina njihovih težnji". Drugim riječima, ne možemo se pretvoriti u vjernike koji se vrte u krugu, samo obavljaju obrede, čime pokazuju da su "nasjeli" na jednu od zabluda postmodernoga vremena, koje se, dok se sve manje zanima za prošlost i ne zamara budućnošću, besplodno usredotočuje samo na sadašnje i vremenito. Oni praktički ne vide perspektivu, prepuštaju se mišljenju da se ništa ne isplati, razočarani ne samo sa sobom, okolinom i društvom, već i sa samim Bogom, što im ne rješava probleme. Mnogi se pretvaraju u račundžije, vjeru pretvaraju u puku dužnost, ostaju bez inicijative i životne radosti, misleći da ni Bog ni ljudi od njih ne bi trebali ništa tražiti. To je najučestaliji način da se pokapaju životni talenti, Božji darovi. Naprotiv, ako Bog nudi veliku budućnost, kršćanin ne stoji skrštenih ruku, već daje i svoj doprinos "novom nebu i novoj zemlji", ne bojeći se, kako kaže psalmist, ni dolinom smrti proći, jer znade da je Bog budućnosti s njime.
Da lakše dočaramo sliku Boga budućnosti, zamislimo da stojimo na rubu ponora i s druge strane čujemo glas: "Baci se, dočekat ću te na rukama!" To je Božji glas koji nam ulijeva sigurnost, dok nam Zli nameće misao: "Ni govora, ne skači, možeš zapeti za 'litice života', strovaliti se u ponor." I prestajemo se propinjati, ići naprijed. I Posljednji sud, o kojem ćemo slušati u ovom vremenu u crkvama, bit će samo očitovanje što se sada događa, a to je hod prema naprijed, u povjerenju u Boga, koji ima s nama puno strpljenja, nadajući se da ćemo prihvatiti i razvijati svoje sposobnosti, njegov spasenjski dar u Isusu Kristu.
I na kraju, spremno očekivati Gospodinov dolazak ne znači sanjariti i tupo gledati u budućnost, bilo da se radi o mladima ili starima, već se angažirati, štoviše čak nešto i riskirati, jer je vjera u kršćanskog Boga u isto vrijeme i rizik i avantura. Jedan protestantski teolog (K. Barth) lijepo je rekao da je vjera u Krista rizik nad rizicima, izgleda kao skok u prazno, ali je zapravo radost i obećanje, ljubav i život. To nam upravo govori svetkovina Krista Kralja, koji stavlja pred kršćanina perspektivu: "Dođite blagoslovljeni … uđite u veselje gospodara svoga", u radost bez kraja. Vjernik je čvrst u Bogu budućnosti, naslonjen na njega, djelotvorno već sada ostvarujući kraljevstvo, ali ne samo u "hramovima", već i vani, u ostvarenju tjelesnih i duhovnih djela milosrđa.
 


Povratak